Friday, May 11, 2018

THE SHOES OF THE FISHERMAN

THE SHOES OF THE FISHERMAN Michaela Andersona je izuzetno zanimljiv eksces ovog reditelja iz 1968. godine koji danas može da se posmatra iz nešto drugačijeg ugla. S jedne strane, serija THE YOUNG POPE se pozabavila sličnom premisom ali na jedan apstraktniji i artističkiji način, s druge, ovaj film antiocipira jedan od prelomnih događaja za vatikansku pa i svetsku istoriju, a to je dolazak neitalijanskog Pape posle nekoliko vekova.

Ovo je film o ukrajinskom biskupu kog SSSR pušta iz zatvora sa idejom sovjetskog rukovodstva da bi on u bliskoj budućnosti mogao biti koristan. Ovo pritom nije priča o sleeperu, poput TELEFONa. Naprotiv, sovjetsko rukovodstvo je u toj ideji krajnje eksplicitno spram ukrajinskog biskupa. Po dolasku u Rim, biskup stupa u službu u Vatikanu, i postepeno dolazi na mesto Pape. Kao Papa, dobija priliku da ispuni ulogu koju mu je namenio SSSR a to je pokušaj da se spreči svetski nuklearni rat sa Kinom.

Ideja da SSSR u sred Hladnog rata bude prikazan kao benevolentni hegemon koji ima dalekovido razmišljanje i osmišljava način kako da preko Svete stolice spreči globalni sukob je zbunjujuća za uslove jednog MGMovog filma što THE SHOES OF THE FISHERMAN jeste. Ovaj film jeste na kraju bio preglomazni promašaj, i kritika ga je s pravom ukopala, ali to ga ne čini manje zanimljivim, neobičnim i subverzivnim.

Reč je o ekranizaciji romana Morrisa L. Westa kome ovo nije jedina filmovana proza na temu rimokatoličkih konspiracija. U ovom konkretnom slučaju postoji linija priča sa mladim sveštenikom kog Vatikan na kraju posmatra kao jeretika zbog njegovog nekonvencionalnog doživljaja vere ali ne može se reći da je film suštinski antikatolični, pa čak ni antivatikanski, već pre da prikazuje određenu internu dinamiku u razmišljanjima o veri.

Konačno, film je izašao pre tačno 50 godina, i danas kada imamo američkog predsednika koji je izgleda doveden uz rusku pomoć jer je prepoznat kao faktor koji bi ako ne direktno a onda indirektno mogao raditi u rusku korist, gledanje filma o "crvenom papi" deluje krajnje neobično a razmišljanje o ovom filmu je vrlo aktuelno.

Najneverovatniji aspekt ovog filma pored prikaza rukovodstva SSSR kao mudrog i sposobnog jeste činjenica da u ovakvoj premisi nema preokreta koji će pokazati da ovakav spoj politike i crkve ima mračnu dimenziju. Čak naprotiv sve do kraja filma ostaje onako kako "izgleda" i svi se do kraja ispostave da su onakvi kako se predstavljaju. Nota bene, to jeste i dramaturški problem filma, ali nažalost ovaj film teško da bi uspeo da istakne ni da je pribegao veštim zahvatima te vrste, a ovakav kakav je ostaje unikatan zbog te političke dimenzije proistekle barem delom iz dramaturške neizbrušenosti.

Ovaj film je rediteljski krajnje konvencionalan. Nema nekih izuzetnih rešenja niti onih vizuelnih bravira po kojima je Anderson poznat. Glumačku podelu predvode Anthony Quinn i Laurence Olivier, ali se nažalost ni glumački pvde ne dešava ništa naročito. U tom smislu, film je rediteljski grub isto onoliko koliko i dramaturški. Međutim, tema koju obrašđuje je intrigantna i čini ga praktično neizostavnim naslovom za one koje zanima politika i to baš u ovoj godini kada obeležavamo pedeset godina od njegove premijere ali i 1968.

Naravno, filmovi su prekomplikovani da bi se na takav način mogli vezivati za kalendar jer njihova realizacija kreće bitno ranije, međutim sasvim je sigurna da ova priča o Papi koji je sporeman da povede rimokatolike u pravcu globalne mitortvoračke akcije uz lišavanje crkve njenog bogatstva nesumnjivo kanališe nešto šezdesetosmaških anksioznosti.

THE SHOES OF THE FISHERMAN je prvi film u Andersonovom "papskom triptihu", krajnje neobičnoj liniji njegove karijere.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment