Sunday, December 31, 2017

DESORDRE

DESORDRE je post-punky omladinska melodrama i prvi igrenjak Oliviera Assayasa u kome on, tipično debitantski, kombinuje sve ono što ga zanima u tom trenutku, a to su post-punk, melodrama i ubistvo. Ovim filmom, Assayas nije postao novi Godard ali je pokazao šta ga zanima i kroz opus će svaku od tih tema na ovaj ili onaj način razrađivati, često razdvojeno ili koherentnije nego ovde. Međutim, debitantska energija uspeva da odvede ovaj film prilično daleko, tako da i to što povremeno zaliči na neki "beogradski" film osamdesetih nije toliko problematično kao što zvuči kada se kaže.

Na ovom filmu, Assayas je otvorio ne samo nukleus svojih autorskih preokupacija već je započeo i saradnju sa ljudima koji će se ispostaviti kao ključni saradnici u kasnijim najslavnijim danima.

* * * / * * * *

CALL ME BY YOUR NAME

CALL ME BY YOUR NAME Luce Guadagina je film za koji ja svakako nisam ciljna grupa. Ne isključivo zbog osnovne premise, već pre svega zbog pogleda na film, pa i na život koji Guadagino gaji u ovom ostvarenju. Naime, ovo je film koji pokušava da evocira uspomenu na pikantne francuske melodrame u kojima se intelektualci iz više srednje klase okupljaju na imanjima i onda prolaze kroz razne ispoljavanja. To je čehovljevski, to je u redu, ali čini mi se da ge Guadaginov rediteljski postupak ipak suviše konvencionalan da bi u potpunosti mogao da transponuje tu vrstu ritma, odsustva priče itd. u savremeni film. Naprosto, CALL ME BY YOUR NAME je istovremeno previše konvencionalan u rediteljskom postupka da bi mogao da opravda ovoliko trajanje i oskudnost radnje.

Ekranizaciju romana Andre Acimana, pisao je James Ivory, respektabilni stvaralac čije viđenje britanske imperijalne istorije umnogome predstavlja okosnicu prestige kinematografije kakvom je danas znamo. Kako Ivoryja nisam nikada previše zavoleo, osim u nekim njegovim kuriozitetima, to je samo još jedan argument više da CALL ME BY YOUR NAME zaista nije film za mene.

Armie Hammer i Timothee "Od gledanja nema Chelameta" Chelamet su se prepoznali da su ovo make or break uloge i postarali su se da budu upečatljive. Međutim, Michael Stuhlbarg mi je bio ne samo nepodnošljiv već je naročito podvlačio jednu iritantnu dimenziju a to je taj zapravo malograđanski prikaz akademske elite koji liči na neki roman srpskog pisca iz sedamdesetih, recimo UNU Mome Kapora, samo sa gejevima. Ali, isto tako, film UNA koji je po mnogo čemu sličćan bih radije reprizirao od CALL ME BY YOUR NAME.

* * / * * * *

Friday, December 29, 2017

THREE BILLBOARDS OUTSIDE EBBING, MISSOURI

THREE BILLBOARDS OUTSIDE EBBING, MISSOURI Martina McDonagha je čudna crna komedija sa elementima fatalističkog krimića o neutešnoj majci koja osmišljava način kako da zakupljujući bilborde pored varošice u kojoj živi uzburka duhove i izvrši pritisak na lokalnu policiju da prione na istragu ubistva i silovanja njene kćeri. I zbilja njen zakup bilborda uspeva da pokrene stvari, ali se sve odvija u jednom crnohumornom pravcu.

McDonagh je u svemu ovome napipao dobar film, ali je onda sam uspeo da ga degradira prenatrpavanjem besmislenim detaljima i suvišnim razrađivanjem sporednih i nevažnih likova. Naprosto, njegova nesposobnost da razdvoji važno od nevažnog koštala ga je jednog odličnog filma i rezultat je tek solidan. Naravno, publika privučenija grotesknim detaljima, i naravno sklonija opštim mestima, može nešto više uživati u ovom filmu od mene.

McDonagh je u ovom filmu pokazao evidentan napredak u odnosu na ranija ostvarenja, došao je nadomak zaista dobrog filma. Dakle, treba videti šta je sledeće.

* * 1/2 / * * * *

I, TONYA

Craig Gillespie je za svoj najuspešniji film sa kojim konkuriše na oskarima poaradoksalno morao da se vrati na svoj nepravedno marginalizovani debi, komediju MR WOODCOCK. Pre desetak godina ovaj film je kapitalizovao tada već zaokruženu matthauovsku personu Billy Bob Thorntona i umesto njega u ovom filmu takav džangrizac i cinični lik kanališe Allison Janney u ulozi majke Tonye Harding. Samu Tonyu igra Margot Robbie u make or break ulozi koja je treba da posluži da prikaže sve njene talente, i u tom pogledu I, TONYA je izvanredan showcase. Margot Robbie uspeva da isprati celokupnu tranformaciju i všeslojnost svog lika, da umnogome zarobi sav paradoks zapravo naizmenično bizarne i tragične sudbine Tonye Harding.

Ono što Gillespie u rediteljskom pogledu greši jeste neprestana želja da nam dodatno podvuče koliko su okolnosti Tonyinog života bizarne, kao da mi to ne možemo sami da vidimo. Ove godine smo imali film BORG McENROE koji se bavi sličnim ličnostima, pre svega Borgom koji je slično Tonyi Harding došao iz klasnog miljea u kome se ne očekuje da igraš tenis tzv. "beli sport" a samodisciplina i napetost sporta kojim se bavio učinio ga je svojevrsnim mentalnim invalidom. Tonya Harding ima sličnu putanju, dolazi iz white trash miljea i slično McEnroeu, nameće se kao "rokenrol umetnička klizačica", a kao Borg prevailazi klasnu podelu u kojoj njen milje prosto ne daje umetničke klizačice.

Međutim, ona je van klizališta okružena sebičnim moronima koji nisu čak ni u stanju ni da je eksploatišu kao izvor zarade, ona svemu tome doprinosi kroz svoj slab karakter i neobrazovanost tako da kada budalaština dostigne kritičnu masu - neizbežna je tragedija.

Gillespie želi da snimi sportski WOLF OF WALL STREET i u tome načelno uspeva. I, TONYA je stvarno dinamičan i duhovit film sa izuzetnom centralnom rolom Margot Robbie. Ono što međutim na kraju čini da ne dobacuje do Scorsesea jeste to što se u pojedinim momentima previše trudi i na nivou postupka ima barem jednom probijanje četrvtog zida viška, premda se svako od njih tehnički maestralno urađeno.

Scenario je pisao Steve Rogers, potpisnik mahom generic romcoma i ovo je za njega svakako veliki iskorak u domen autorske respektabilnosti.

Ako uzmemo u obzir da su moje zamerke na ovaj film mahom akademske u pogledu stila i da to što meni smeta većem delu publike ne samo da neće smetati već može biti i adut, I, TONYA je svakako uspešan film koji je ispunio svoj zadatak, ali i podsetio na Michaela Ritchiela kome mnogo duguje i njegove priče o kompetitivnom duhu američke sirotinje.

* * * / * * * *

HITLER'S HOLLYWOOD

Pogledao sam HITLER'S HOLLYWOOD Ruedigera Suchslanda, produžetak njegovog bavljenja nemačkim i nacističkim filmom i oslanjanja na Siegfrieda Kracauera. Suchslandov film je čitav sastavljen iz arhive, iz inserata iz mahom igranih filmova, sa ponečim od dokumentarnog materijala kako bi se ilustrovala epoha ili propagandna funkcija filma. U tom pogledu film je vrlo informativan ali podrazumeva visokokoncentrisanog i visokozainteresovanog gledaoca. Nota bene. HITLER'S HOLLYWOOD ne nudi nužno isključivo informacije za one koje zanima film, u njemu se mogu prepoznati i interesovanje gledalaca koje nacizam zanima iz drugih aspekata. U tom pogledu, Suchsland nudi pre svega vrlo značajnu sliku kinematografije Trećeg Rajha u njenoj razvnovrsnosti, izlazeći izvan poznatog dueta Leni Riefenstahl - Veit Harlan, i izvan filmova koji se najčešće citiraju i prepoznaju kada se pomene Goebbelsova filmska industrija. Naravno, ta istorija je probogata, pa i dalje ima zanimljivih informacija koje nekako nisu stigne do ovog filma, pa stoga ne možemo rećui da je ovo definitivna istorija filma pod nacistima.

Međutim, ono što ovaj film definitivno jeste - i što je verovatno i najdragocenije - jeste prilika da se vidi inserti iz tih filmova od kojih su mnogi danas zaboravljeni ili potpuno nedostupni, i da se iz voiceovera čuje jedno od njihovih tumačenja.

* * * / * * * *

Monday, December 25, 2017

BONES OF CONTENTION

Pogledao sam BONES OF CONTENTION Andree Weiss, dokumentarni film koji prepliće tragičnu sudbinu Garcie Lorce,, temu kuture sećanja na žrtve Francovog režima i represiju nad homoseksualcima u njegovoj Španiji. Ovo je veliki broj tema od kojih je tema žrtava u najširem smislu verovatno najmanje zastupljena i najmanje razjašnjena a opet je u odnosu na ostale ima srazmerno mnogo. Naravno, funkcija tog opšteg okvira je da prikaže zapravo kako je posle Francove smrti došlo do dogovora elita koji je rezultirao sporazumom o opštoj amnestiji gde su obe strane pomilovane a to se zapravo više isplatilo frankistima.

Lorcin okvir je pak trebalo da posluži kao paradigma, priča o pozitivnom stereotipu homoseksualca što danas deluje pomalo retro i najpoznatijoj LGBT žrtvi Franca i Španskog građanskog rata. Dokumenti koji su nađeni posle Lorcine smrti pokazuju da je jedan od razloga za njegovu likvidaciju pored levičarskog angažmana i statusa u španskoj kulturi bila i otvorena homoseksualnost.

Konačno, najzanimljiviji deo jesu zapravo doživljaji samih homoseksualaca iz Franckovog doba. Njihovi susreti sa policijom, boravci u zatvoru i svakako - najapsurdniji deo da lezbejke nisu progonjene jer ženska seksualnost kao takva nije uzimana u obzir pa je samim tim svako njeno ispoljavanje bilo potpuno nezamislivo i van interesovanja režima. Nihovi rituali u cruisingu spadaju u najzanimljivije elemente filma.

Andrea Weiss stvari zahvata preširoko ali na kraju uspeva da se izbori sa barem dve od tri teme, to su Lorcina smrt i LGBT iskustvo u Španiji pod Francom. Estetski ovaj dokumentarni film je dosta ravan i rutinski sa dosta naracije iz voiceovera, ali tema je zanimljiva i sagovornici su relevantni. Otud, za one koje zanima ova tema i uopšte atmosfera Francove Španije svakako da ovaj film ima šta da pruži. 

* * 1/2 / * * * *

THE SECRET SOCIETY OF FINE ARTS

THE SECRET SOCIETY OF FINE ARTS Andersa Ronnowa Klarlunda je eksperimentalni celovečernji film koji ima zaplet relativno glavnotokovskog art house filma, čak i euro-thrillera. Međutim, eksperimentalnost nije izražena kroz narativ već kroz filmski izraz. 

Naime, Klarlund izlaže priču kroz mešavinu statičnih fotograma i pokretnih slika. I to radi na jedan unikatan način jer unutar statičnih fotograma stvara utisak trodimenzionalnosti odnosno delimičnog kretanja pojedinih elemenata u kadru. U tehnološkom smislu, film izgleda izuzetno sfisticirano iako polazi načelno od jednostavnog koncepta pretvara u nesumnjiv prostor za razmišljanje kako je zapravo ovakav film snimljen i koliko kakvih specijalnih efekata je u njemu korišćeno.

Klarlund mudro bira trajanja ispod 80 minuta jer verovatno shvata da ovakva forma u dužem trajanju nije održiva, ali u ovom izdanju kako jeste, ona predstavlja zanimljivo iskošeno gledanje na stvari.

Direktor fotografije Mikkel Oestergaard je svakako uz Klarlundov rukopis ključna zvezda ovog filma.

Sinopsisi filma deluje kao predložak za intenzivan spoj art housea i komercijalnosti, glavna junakinja je zarobljena pripadnica umetničkog kolektiva koji se ispoljava kroz terorisitičke akcije. Naravno, na kraju ovaj flm svakako nije to, nije ono što smo zamišlali kao dati derivat na tu temu. Međutim, THE SECRET SOCIETY OF FINE ARTS jeste zanimlijiv ekces i ks tkao ga treba ispratiti, kao uostalom i ostatak Klarlundovog opusa. Njegovi filmu nisu esencialni, ali su duhoviti i uprkos tom što verovatno neće privući publiku, imaju tendenciu da komuniciraju sa gledalištem. THE SECRET SOCIETY OF OF FINE ARTS svakako ne planira da krene prečicama naših televizija koje snimaju puno materijala i teško da se skupile pare za njega na RTSU,

* * * / * * * *

Sunday, December 24, 2017

BRIGHT

BRIGHT je svakako bio jedan od najočekivanijih filmova i Max Landis je zakuvao projekat koji bi verovatno bio nemoguć u okvirima major studija, no srećom Will Smith i David Ayer su mu dali sve atribute tentpole filma. Poput Bongovog filma OKJA, ovde ponovo imamo priliku da vidimo Netflixov estetski proboj gde finansira projekat koji zahteva vrhunsku produkciju ali ga ne opterećuje estetskim ograničenjima.

BRIGHT je pisan kao film Davida Ayera. Landis je evidentno imao na umu filmove kao što su STREET KINGS ili END OF WATCH kada ge osmišljavao i to nije ni krio. Ayer je uostalom tim filmovima plus uz TRAINING DAY i DARK BLUE kao scenarista i reditelj definisao policijski film novog milenijuma, i BRIGHT se nadovezuje na tu liniju. Rekao bih čak da je Ayer i sam, mimo Landisa u režiji ovog filma itekako želeo da nas uvede u svet koji nam je poznat, u svet policajaca koji su na ničijoj zemlji između Shanea Blacka, Josepha Wambauhga i Jamesa Ellroya (kog je uostalom sam Ayer dvaput ekranizovao), u svetu u kome je SOUTHLAND standard policijske serije. Uvodeći nas u svet filma "Davida Ayera" koji je kontinuitet onoga što je izgradio policijski film devedesetih, zaključno sa LA CONFIDENTIALom, uvodeći u celu stvar i Big Willyja koji je svoj doprinos dao kroz BAD BOYSe, on priprema glavnu inovaciju ovog filma.

Naime, BRIGHT je smešten u alternativnu sadašnjost u kojoj zapravo postoje fantasy elementi, i protagonisti odnosno pojave iz tog sveta postoje u sadašnjosti, dakle tu su vilenjaci, patuljci, orkovi itd. Između ostalog tu je i magija koja je tretirana kao oružje masovnog uništenja, ali je kroz sposobnost najdominantnije klase u društvu da vlada magijom javna tajna zašto ona dominira.

Svet u koji je BRIGHT smešten je svet losanđeleskih gengbengera u kome su ljudi jedna od rasa i nisu rasno podeljeni među sobom, međutim rase igraju ključnu ulogu u odnosima, kako inter-etničkim tako i klasnim. Uvođenje fantasyja u svet buddy cop filma kako bi prikazalo rasne i klasne tenzije analogno je onome iz ALIEN NATIONa ali sa tom razlikom što je tada uvođenje vanzemaljaca u svet tada dominantnog buddy cop filma bio pokušaj da se ta forma osveži. Danas pak buddy cop filma opstaje na marginama, i više je eksces nego pravilo dočim je fantasy dominantan komercijalni žanr, kako kroz ekranizacije YA romana, klasika fantasyja ili u krajnjoj liniji stripova. Međutim, i ovde je okosnica buddy cop film, dakle odluka da film režira Ayer a ne recimo Peter Jackson opredelila je to usmerenje sasvim jasno.

Možemo slobodno reći da uprkos tome što Ayerov rad jeste tekovina dvehiljadtitih, ovde ipak dominantno imamo spoj imaginarijuma komercijalnog filma devedesetih sa dvehiljaditim. Pre bih u tom smislu referisao na devedesete upravo zbog BAD BOYSa i tačke kada je Will Smith postao ikona buddy cop filma.

Ne znam tačno šta je deo kritike očekivao od ovog filma, ali mi se čini da su mnogo više želeli da gledaju bajku, odnosno upravo ono što bi pružio Peter Jackson i njegov ugao. Međutim, ono što su dobili potpuno je konzistentno sa Ayerovim opusom - ovo je masan, nasilan policijski film u kome je slučaj sticajem okolnosti vezan za magiju. Uvođenje fantasyja u priču pre svega služi kako bi amplifikovalo savremene društvene podele, ovo nije bajka, nikome ovde nije cilj da na bilo koji način "inspiriše" decu, i zapravo "bajka" u formi "proročanstva" više stoji kao narativ kome se junaci okreću u bezizlaznoj situaciji.

Realizacija je u skladu sa konceptom. Ovo je visokooktanski triler koji prilazi priči "terenski", na pločniku, sa world-buildingom koji je ponegde upadljiv ali dat isključivo kroz junake i njihovo delovanje. A to je opet u duhu policijskog filma.

Netflix nije opterećen rejtinzima tako da su junaci vrlo brutalni, obračuni su energični ali se brutalnost ogleda i kroz to što čakl ni glavni junaci ne prezaju od overe u glavu i sličnih detalja. Roman Vasyanov snima košmarni geto LA koji je dat u kontri sa fantasy elementom, i prepliće se sa njim na jedan grungy način.

U određenom smislu i SUICIDE SQUAD je bio pokušaj da se prepletu grunge i comic book fantasy element. Od svih DC negativaca uostalom izabrana je baš čarobnica. Ovde imamo sličan power dynamic i Noomi Rapace igra zlu čarobnicu, međutim naravno ovo nije comic book dramaturgije, nema origina i teatralnosti. Međutim, suštinski BRIGHT po raskoši svog koncepta jeste comic book film, na liniji nečega što bi bilo predmet graphic novela, tako da možemo reći da je Will Smith bio protagnoista dva među najboljim comic book filmovima koji nisu zapravo bazirani na stripovima.

Big Willy i Joel Edgerton pod maskom su odlični kao partneri, a Ayer je oko njih okupio izvanrednu glumačku ekipu. Ako bude franšize, temelj je u pogledu glumačke podele dobro postavljen.

BRIGHT je mogao biti i major film, ali verujem da bi studiji na kraju svega postavljali previše pitanja i da mnogi R-rated elementi ne bi postojali u filmu. S druge strane, film bi izašao u bioskope i imali bismo priliku da ga vidimo u bioskopima što on zaslužuje, pre svega zato što je tako i sniman. Slično kao i OKJA ima niz kadrova za koje je jasno da svoj puni efekat mogu imati na velikom ekranu. Ipak za razliku od filma OKJA, ovaj film uzima jednu temu iz vremena kada su filmovi "postali preveliki" i vraća je ponovo u format "filma prilagođenog čoveku".

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, December 23, 2017

BEYOND SKYLINE

BEYOND SKYLINE Liama O'Donnela je nastavak filma SKYLINE Braće Krause koji je pre nekih sedam godina bio osvežavajući B-rad koji je nažalost patio od problema neoriginalnosti i insistiranja na razradi suštinski nezanimljivih karaktera.

Nastavak se bavi istim događajem, vanzemaljskom invatijom koju prikazuje ovog puta iz ugla drugih junaka i prati je od početka kao u prvom delu samo na drugom mestu naravno. U drugom dela se razrađuje element koji je načet u prvom a to je dešavanje u utrobi vanzemaljskog broda i šta se zbiva sa onima koje otmu vanzemaljci. Ovog puta junaci uspevaju da dođu do saznanja kako da polako krenu da uzvraćaju udarac koristeći vanzemaljsku tehnologiju i njene krajnje bizarne performanse.

Liam O'Donnel je producirao prvi film i u drugom delu na raspolaganju ima zanimljivu glumačku podelu koju čine Frank Grillo, Bojana Novaković i Iko Uwais. Uprkos jasnom B i skoro sigurnom DTV statusu projekta, ovi glumci su posvećeni svojim ulogama, naročito Grillo i trude se kao da će ići u bioskope.

TRANSFORMERS, PACIFIC RIM, PREDATOR i razni ALIENi su na tapetu ovog puta, s tim što O'Donnel ipak sve artikuliše više u akcionom nego u horor ključu, ali određenu SF auru ipak uspeva da očuva. Zanimljiv detalj u pogledu dramaturgije i naracije jeste to da su junaci u značajnom delu priče u utrobi vanzemaljskog broda a da onda "padaju" na zemlju na raznim lokacijama zgodno udovoljavajući azijskim koproducentima.

BEYOND SKYLINE je kaloričan DTV proizvod sa dosta akcije, dosta raznih masnoća u podeli i definitivno je mnogo manje opterećen high conceptom od prvog dela i mnogo je više okrenut atrakciji i zabavi. Domet je pak isti. Opet je ovo evuidentno B-rad koji ne prevazilazi svoje limite ali može prijati onima koji vole ovakve stvari.

* * 1/2 / * * * *

THE PRINCE AND THE DYBBUK

THE PRINCE AND THE DYBBUK Elwire Niewiere i Piotra Rosolowskog je dokumentarni film o Michalu Waszynskom, samozvanom poljskom princu koji se pre rata u Poljskoj uspešno bavio filmom a potom posle Drugog svetskog rata u Italiji radio nadalje kao reditelj ali i producent na holivudskim filmovima.

Neiwiera i Rosolowski se bave pre svega time ko je bio Waszynski, otkrivaju šta je njegovo poreklo i pokušavaju da prodru do istine o tome šta je zapravo bila njegova ličnost, ko je on bio u stvari. Malo je reći da je Waszynski vodio lažni život i na mnogo nivoa i da je za mnoge od svojih najbližih ljudi ostao nepoznanica do tačke da su im sami dokumentaristi otkrivali istine o njemu.

Mnogi od ljudi koji nisu znali sve o Waszynskom nisu doduše ni pokušavali da proniknu u te detalje, ali su neki kojima je on bio jako važan takođe bili zatečeni otkrićima.

Iza fasade avanturiste, skrivenog iza lažnih identiteta ipak ostao je jedan sakriven i verovatno duboko nesrećan čovek. U tom smislu ovo je jedan od onih filmova koji prokauje da iza priča o avanturističkom duhu ljudi sakrivenih iza lažnih identiteta često leže traumatizovani i zapravo neostvareni ljudi.

Michal Waszynski verovatno jeste fusnota u istoriji filma ali autori uspevaju da u ovom filmu približe i njegovu životnu i umetničku dimenziju, usput hvatajući duh vremena, vrlo svedenim i decentnim sredstvima.

* * * / * * * *

Friday, December 22, 2017

GOTHAM

GOTHAM je Showtimeov televizijski neo noir iz 1988. godine. Tommy Lee Jones igra gumshoe privatnog detektiva a Virginia Madsen igra fatalnu ženu. Šta je moglo poći naopako?

Nažalost, mnogo toga. Za početak, Lloyd Fonvielle je po struci scenarista i ovo mu jedini reditelsjki rad, i to sa razlogom. GOTHAM je neo noir koji istovremeno rekonstruiše i reinterpretira žanr, i zajtevao je vrlo sofisticiranu stilizaciju na svim nivoima a od njega to nažalost nije mogao da dobije jer je nažalost nedorastao zadatku. Njegovo poznavanje filmskog izraza nije dovoljno dobro u domenu realizacije a čini mi se da ima nekih elemenata iz scenarija kojih se nije lišio iako su u gotovom "proizvodu" evidentan višak.

Fonvielle je evientno imao zanimljivu ideju - da likove iz zlatnog doba noira četrdesetih i pedesetih smesti u savremeni Njujork, da ih prikaže kao utvare jekog prošlog vremena koje iznova u sadašnjosti proživljavaju arhetipske situacije iz žanmra jer čovekova se priroda ne menja itd. ali to nije uspeo niti je rezultat dorastao onim elementima koje je imao na raspolaganju, a tu pre svega mislim na Tommy Lee Jonesa i Virginu Madsen koji su svemu prišli sa maksimalnom posvećenošću i odlično se uklopili u svoje uloge. Doduše, Jonesu ne leže erotske scene ali Virginia to sve uspeva da nadoknadi time što njoj definitivno leže.

GOTHAM je delovao kao nešto što ne može biti loše kada sam krenuo da gledam, ali na kraju je nažalost bilo baš tako.

Thursday, December 21, 2017

YURI NOSENKO, KGB

Mick Jackson je britanski reditelj u čijoj journeyman karijeri ipak možemo prepoznati jedan niz kojim bi mogao zaslužiti eoitet "britanskog Olivera Stonea". Uostalom, sa samim Oliverom je i sarađivao kada je u njegovoj produkciji za HBO radio film o McMartin Trialu. YURI NOSENKO, KGB je britanski televizijski film sa ozbiljnim production valueom u kome glavnu ulogu igra Tommy Lee Jones i obrađuje enigmatični slučaj sovjetskog prebega iz 1963. godine sa kojim CIA nije bila načisto tri godine da li je provokator ili pravi prebeg, da bi se na kraju maltene paralisala i podelila usled te dileme i prelomila da je reši na način koji najviše odgovara starešinama.

Priča o Nosenku je praktično neverovatna, kontroverzna na više nivoa, između ostalog i po svom značenju unutar istrage ubistva JFKa. Jackson ima izuzetnog Jonesa u glavnoj ulozi, i ostatak glumačke ekipe je izvanredan, a scenario Stephena Davisa je efikasan, konkretan ali i suptilan u nagoveštavanju šire konspirološke slike koju nosi slučaj Jurija Nosenka.

Jacksonova režija je sigurna, u svakom pogledu. Film je atmosferičan, izuzetan u rekonstrukciji epohe na limitiranom budžetu, i nema nijednog razloga da se ne prikaže u bioskopu. U svakom slučaju, može stati uz rame sa Jacksonovim klasicima poput THREADSa ili LIVE IN BAGHDAD. Otud je i angažman priče o Nosenku diskretniji od Jacksonovog rada u A VERY BRITISH COUP, ali je jasan.

Ovaj televizijski film nije lako naći, ali ko ga locira neka obavezno pogleda.

Wednesday, December 20, 2017

INSIDE

INSIDE Miguela Angela Vivasa je jedan od onih slučajeva kada rimejk popravi očigledne nedostatke izvornika. Bustillo i Maury bi imali šta da nauče od Balaguerove scenarističke adaptacije i Vivasove režije i da vide kako se njihov koncept pretvara u znatno ozbiljniji i napetiji horor film. Nota bene, Bustillo i Maury su i kasnije dokazivali da su neznalice i pitanje je da li je njih od početka uopšte zanimala ova vrsta Vivasovog stilskog i tehničkog postupka, odnosno da li je njihov film možda i namerno bio tehnički nemaran i suštinski oslonjen na ludilo koje je trebalo da odigra Beatrice Dalle, ali INSIDE uzima esenciju tog koncepta i pretvara je u napet slasher. Oni koji su pokušali da u njihovom filmu nađu nekakvu "autorsku" poetiku, da nađu nešto što iskoračuje izvan žanra, neku meditaciju o nečemu, možda neće biti zadovoljni INSIDEom jer je Vivas uz Balaguerovu asistenciju pošao drugim putem i odlučio da snimi dobar i uzbudljiv film.

INSIDE je tehnički apsolutno superioran. Vivasov film je slikao španski žanrovski specijalista Josu Inschaustegui i ovde ima direktora fotografije koji može da isprati njegovu ambiciju u pogledu estetizovanja napetosti. INSIDE nije SHALLOWS ali u pogledu želje da se napetost učini opipljivom i estetizuje, Vivas ide tim tragom. U tome mu pomaže i vrlo posvećana glumačka igra dveju glavnih glumica koje se ne štede. U redu, nijedna od njih ne donosi raspad Beatrice Dalle, ali donose svašta drugo.

Konačno, kada treba da se dođe do materinskog instinkta i njegovog ovaploćenja, završnica filma nudi jednu jako zanimljivu viziju njegovog ispoljavanja, žrtve i spasenja, i umnogome transformiše kraj u odnosu na francuski original.

Inače, zanimljiva je uloga policije u ovom filmu, ali i automobila. Naime, i kod Bustilla i Mauryja imamo slučaj "Martina Balsama", imamo ga i ovde, ali sada sve to dobija i odsjaj promišljanja te teme u filmu THE BABYSITTER. Postoje velike šanse da je INSIDE jedan od poslednjih slashera koji će se voditi tom konvencijom, iz filma u film, policajci postaju sve "pismeniji" u slasherima.

Ono što je najvanije jeste da Vivas u svom tehnički zahtevnom suspenseru nikada ne gubi smisao za humor, naravno uvodeći ga u kontekt same situacije, bazirajući ga na okolnostima, ne na gegovima.

Moguće je da INSIDE neće zadovoljiti one kojima Bustillovo i Mauryjevo neznanje ne zanima, i kojima su dosadili "dobro urađeni" filmovi. Međutim, meni se čini da je ovo jedan od onih rimejka koji opravdavaju tu praksu.

* * * / * * * *

CINECITTA BABILONIA

Pogledao sam dokumentarni film CINECITTA BABILONIA Marca Spagnolija, priču o Cinecitti, njenom nastanku i poziciji u vreme fašizma. Iako Spagnoli u naslovu aludira na Hollywood Babylon, a u podnaslovu čak pominje seks, drogu i crne košulje, film je zapravo ipak sa primarnim fokusom na istoriju Cinecitte i početke industrijske filmske proizvodnje u Italiji. Seksa i droge ima ali u tragovima i u okvirima opštih mesta. Samo slučaj Osvalda Valentija zapravo spada u nekoj meri u taj domen ali je i on pazolinijevski, i delimično slučaj Viscontijevog hapšenja.

U pogledu postupka, Spagnoli pokušava da rekonstruiše lepotu diva italijanskog filma i da donese njihov pogled na istoriju tako što glumice koje liče na njih kazuju delove njihovih memoara, ali poput Hollywood Babylon linije, tako i ova ženska vizura ne uspeva da se u dovoljnoj meri nametne kako bi svojim identitetom obojila film.

Pa ipak, istorijski značaj Cinecitte je nesporan a priča o njenom nastanku je izuzetno zanimljiva. Stoga, koliko god Spagnoli ne uspeva da nametne svoje pobočne uglove gledanja, zanimljiva prošlost donosi relevantnost ovom filmu. Čini mi se da ovo delo može imati značajnu budućnost na televiziji.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, December 19, 2017

Салют-7

Салют-7 Klima Šipenka je istinita priča o podvigu dvojice sovjetskih astronauta kojis u praktično spasili rusku svemirsku stanicu od pada 1985. godine i to pod ogromnim pritiskom sa svih strana, od vlasti koje su sprečavale da im Amerikanci pomognu kako ne bi došli u dodir sa sovjetskom visokom tehnologijom pa sve do kvarova i pehova koji su ih zadesili na samoj misiji.

U osnovi Салют-7 je survival priča u svemiru i u post-GRAVITY kinematografiji nema čega da se stidi. Rusi su ovladali tehnologijom i tu nekih velikih tajni za njih više nema, u svemirskim scenama, ovaj film nema čega da se stidi. Ne samo da je odlično kadriran već su i specijalni efektni na potrebnom nivou. Ponovo su situacije na Zemlji malo problematičnije od onih u svemiru ali rekao bih da je Салют-7 u tom pogledu ipak bolji od Время первых koji je takođe bio zanimljiv ali je patio od najrazličitijih rasplinjavanja.

Салют-7 je fokusiran, jasan u izrazu i uglavnom oslonjen na ono što mu je jača strana a to je rekonstrukcija uzbudljivih svemirskih dešavanja. U poređenju sa GRAVITYjem ili LIFEom, ono što ide u korist tih holivudskih produkcija je činjenica da su ih režirali Cuaron i Espinosa, vrhunski stilisti, ali neke tehničke razlike su zbilja zanemarljive, naročito za običnog gledalaca.

Što je najvažnije, Klim Šipenko u ovom filmu ne pati od onog fah-idiotizma koji je čest kod ruskih reditelja koji kada rade tehnički sofisticiran film zanemare sve ostalo. Naprotiv, on je solidan i u dramskim situacijama iako ih izlaže vrlo efikasno i u funkciji celine, bez potrebe za nekakvim bravurama.

Салют-7 nije film koji je podjednako značajan kao sovjetski svemirski program ali ga je srećom dostojan.

* * * / * * * *

FEAR AND DESIRE

FEAR AND DESIRE Stanleya Kubricka je film koga se genije stideo i u tome nije mnogo pogrešio. Ovaj niskobudžetni debitantski rad zaista deluje kao eksces u njegovom opusu. Reč je o ratnom filmu smeštenom u neimenovani rat u kome grupa vojnika zarobljena iza neprijateljskih linija pokušava da se nekako probije do svojih snaga. Akcenat je na psihološkoj razradi likova, na njihovima strahovima i htenjima, ali film nažalost ni na jednom nivou nema šta mnogo da ponudi.

Kubrick će se kasnije u nekoliko navrata vraćati ratnom filmu i postizati znatno bolje rezultate, i FEAR AND DESIRE jedino može da se posmatra kao njegov demo-film u kome je izneo svoje interesovanje ali sa njim apsolutno ništa nije uradio. Ne mogu reći da je FEAR AND DESIRE neka Kubrickova trauma koju je lečio kroz svoje kasnije filmove, ali svakako da svest o njegovoj promašenosti dosta intenzivno mučila Stanleya koji je držao do imidža koji će pratiti besprekornost njegovog opusa.

* 1/2 / * * * *

Saturday, December 16, 2017

CAT'S EYE

Reprizirao sam CAT'S EYE Lewisa Teaguea, triptih pre svega napetih priča po Stephenu Kingu, gde je književnik pisao i scenario. Mačka koja povezuje tri priče je u tek trećoj priči protagonista ali u ostalim je tek gimmick koji ih labavo povezuje. Teague je dosta vešto iskoristio mačku kao vizuelni i pripovedački cue i u tom pogledu CAT'S EYE ima dosta zanimljivo koncipirano vezivno "tkivo" kroz koje barem formalno odaje utisak celovitog filma a ne omnibusa. Doduše, kako su isti pisac i reditelj onda nije ni bilo potrebe za nekim jačim razdvajanjem priča.

Kao što je dobro poznato, Teague je jedan od meni najdražih Cormanovih učenika koji je ostao u okvirima repertoarskog filma. CAT'S EYE je snimao posle saradnje na vrlo visceralnom filmu CUJO po Kingu, kome pravi mali omaž u uvodu ovog filma kada bernardinac pojuri mačku. I uopšte postoji niz referenci na Kingov opus, recimo Woodsov lik gleda Cronenbergov DEAD ZONE na televiziji a u trećoj epizodi glumi Drew barrymore iz FIRESTARTERa. Uopšte činjenica da Woodsov lik gleda Cronenberga na TVu je već referenca samo po sebi.

Elem, ti ljupki detalji na stranu, Teagueov ključni argument u ovom filmu je suspense i on uspeva da ga proizvede u sve tri priče. Treća priča je u pogledu koncepcije creature feature i u tom domenu ja najšarenija ali je suspense u psihološkom smislu najupečatljiviji u prvoj priči, upravo kroz glumačku igru Jamesa Woodsa. U tom smislu, svaka priča služi kao showcase Teagueovog majstorstva - prva u građenju psihološke napetosti u zapletu koji je na granici TWILIGHT ZONEa i Kafke, druga pak u stvaranju napetostičisto filmskim sredstvima, na tragu Harolda Lloyda, u okolnostima gde pretnaj vreba iz nekih arhetipskih situacija i košmara smeštenih na svakodnevne lokacije, dočim je treća priča creature feature gde napetost proističe iz ovaploćenja košmarne kreacije.

Kingove priče imaju svoju mehaniku, razvijaju se i idu prema efektnoj završnici ali u ovom filmu pokazuju i dramsku višeslojnost i generišu u prvoj i trećoj situaciji naročito istinski košmarnu atmosferu kroz nemogućnost glavnog junaka da objasni svoj problem okolini što svemu ovome uprkos razigranosti daje zdravu dozu teskobe.

CAT'S EYE možemo percipirati kao Kingovu reviju, kao jednu kompilaciju njegovih motiva iz vremena kada je bio na svom prvom vrhuncu, ali ovo je definitivno film koji je teško mogao biti bolji u okvirima onoga što su mu bili kapaciteti.

Važno je napomenuti da su na filmu sa Teagueom sarađivali i doajeni Jack Cardiff kao DP i Alan Silvestri kao kompozitor muzike (iako ključni muzički cue daje grupa Police).

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, December 14, 2017

DEATH NOTE

Bio sam užasnut ranijim radovima Adama Windgarda ali moram priznati da je u odnosu na GUEST njegova ekranizacija mange DEATH NOTE jedan novi vid dokaza da je moron. Nisam čitao japanski strip ili gledao animu, dakle nemam nikakva očekivanja od tog materijala. Pa ipak ono što je Windgard prikazao, a mogao je dakle da mi podvali šta god hoće, deluje kao televizijska epizoda nečega što neće biti baš mnogo zapamćeno. Film estetski ponajviše liči na neku network seriju, glumačka podela je imala dosta boljih izdanja od ovoga, a moram priznati da čak ni činjenica da je film straight to stream ne može da opravda to kako sve izgleda i u pogledu osvetljenja, i u pogledu mizanscena.

Dakle, DEATH NOTE je prilično očajno ostvarenje u kome naravno, pored Windgardove režije ne valja ni scenario koji je površan i u kome nikako da počne da priča. Siguran sam da su mislili da je ovo franchise starter ali na kraju smo dobili film u kome ne da ne očekujemo nastavak nego je potrebna snaga da se u svemu istraje do kraja.

Sudeći po predstojećim Windgardovim projektima, ovo (zlo)delo ga nije mnogo omelo u daljem napredovanju.

* 1/2 / * * * *

FRAMED

FRAMED je HBO televizijski film koji je psolužio kao prfvo dugometražno ostvarenje Deana Parisota. Uprsko činjenici da je u glavnim ulogama uspeo da okupi Jeffa Goldbluma i Kristin Scott Thomas, Parisot nažalost u ovom televizijskom filmu nije postigao ono što je nameravao. Ciljao je da napravi quirky varijaciju na heist film ali rezultat je nažalost nedovoljno duhovit, nedovoljno romantičan i nedovoljno napet. Jedan od razloga je svakako to što je Parisot ovde želeo da dosta istakne već pomenuto oneobičavanje pa se čini da je u pokušaju da pobegne od konvencija nekako pobegao i od vrlina koje bi ovakav film morao da ima. Ono što je činjenica jeste da FRAMED ima maltene evropski senzibilitet, da u mnogim aspektima izgleda kao neki doduše minoran pokušaj heist filma iz Evrope, možda i iz Jugoslavije. Ne bi mi bilo teško da zamislim ovakvu žanrovsku postavku iz pera nekoga kao što je Milan Živković, recimo.

Moguće je da je ovaj rani misstep mladog oskarovca za kratki film zapravo i doveo do toga da će kasnije izrasti u odličnog reditelja ali da u produkcionom pogledu neće nikada postati ništa više do plaćenik studija koji je tu doveden da obavi posao.

Tuesday, December 12, 2017

LEGALESE

LEGALESE Glenna Jordana je televizijski film snimljen po scenariju Billy Raya iz 1998. godine u kome glavne uloge igraju Edward Kerr, James Garner i Mary Louise Parker uz podršku Gine Gershon i Kathleen Turner. Ta druga polovina devedesetih je bila period kada je crni humor koji dekonstruiše tabloidni svet Amerike bio dosta aktuelan, setimo se filmova TO DIE FOR ili WAG THE DOG, i LEGALESE se uklapa u taj talas.

U post-OJ Americi, priča o celebrity advokatu koji brani poznate, bogate a verovatno krive biva ukrštena sa kaprijanskom, da ne kažem džerimegvajerovskom pričom o mladom pravniku koji tek ulazi u posao i biva iskorišćen kao paravan u odbrani starlete-ubice.

Gledaoci od početka znaju da je optužena, koju igra Gina Gershon, kriva i reditelj Glenn Jordan nam to otkriva i izuzetno duhovitoj uvodnoj sceni. Kasnije i dramaturgija i režija postaju old school kada mladi advokat kog igra Edward Kerr biva uvučen u zaveru iza koje stoji stari vuk, kog igra sa puno šarma James Garner. LEGALESE je upravo zahvaljujući odličnoj glumačkoj podeli old school na najbolji mogući način, možda čak previše old school i za godinu kada je nastao ali sa dovoljno šarma da to sve prevaziđe.

U tom smislu zanimljivo je da ovaj TNTov televizijski film kao direktor fotografije potpisuje Tobias Schleisser, čovek koji je kasnije bio ključni deo Bergovog rediteljskog ekscesa a ovde je vrlo pripitomljen Jordanovim rediteljskim postupkom.

Svi glumci iz ovog filma su napravili karijere izuzev Edwarda Kerra koji u njemu izgleda kao preteča Ryana Reynoldsa, ali na kraju nije uspeo da ispliva iz televizijskih voda u koje je uplovio.

Ako imamo u vidu da su televizijski filmovi mahom pravljeni sa idejom da će biti efemerni, LEGALESE ostaje naslov koji ima smisla pogledati pre svega kao zanimljiv dodatak filmografijama navedene podele ali i kao jedan vrlo šarmantan pravni triler u kome se susreću wilderovski i caprijanski elementi.

TRANSATLANTIC COFFEE

Pogledao sam TRANSATLANTIC COFFEE Erika Petera Carlsona, njujuoršku indie melodramu sa jakim evropskim uticajem u pogledu stila. Carlsonov stil je vizuelno vibrantan, dosta visceralan, i uzbudljiv u glumačkom pogledu, međutim stilska mešavina u samom korenu pripovedanja i postavke scena, za moju ukus previše luta po meandrima raznih evropskih ali i džarmušovskih uzora. Rezultat je film koji je jednostavan i u osnovi emotivan, ali stilski preopterećen i sa nekim nedomerenim akcentima koji remete njegove glavne kvalitete.

Donekle mi je jasno zašto su Requa i Ficarra bili podržavaoci ovog projekta u njegovom začetku. Ipak, reklo bi se da Carlsonova dalja karijera nije dobacila do reputacije njegovih fanova sa početka.

* * / * * * *

Sunday, December 10, 2017

VERONICA

Paco Plaza ima novi film. VERONICA je jedna od onih "istinitih priča" kakve su odavno prisutne u horor žanru. Sve kreće kao rekonstrukcija istinitog događaja a onda se ubrzo ispostavi da je istiniti događaj nažalost jako sličan brojnim ranijim slučajevima pojava duhova, posednutosti i sl. Ovog puta, slučaj dolazi iz beležnice madridskog policijskog inspektora ali ono što vidimo na ekranu, nažalost, otkucao je krajnje neinspirisan scenarista.

Na dan pomračenja Sunca, tokom leta 1991. godine, nekoliko učenica katolička škole zasedne da priziva duhove. Čini se da jednu od njih tokom te akcije obuzme duh. I zbilja uskoro ta devojčica donosi nesreću i u svoj život ali i u život svojih nedužnih ukućana među kojima su maleni brat i sestrice.

Paco Plaza je reditelj kog odavno pratim i od kog mnogo očekujem. Konačno oslobođen opterećenja serijala REC, dobio je priliku da se lati originalnog materijala, odnosno nečega što nije nastavak ili rimejk, ostao je u Španiji i očuvao je autonomiju, ali osim određene tehničke veštine koja ipak nije dovoljna da ovaj film prevaziđe svoje limite, nažalost VERONICA ne pruža ništa naročito...

* 1/2 / * * * *

FREAKS OF NATURE

FREAKS OF NATURE snimljen po scenariju Orena Uziela je jedan od onih filmova koji nisu dobri ali su poučni jer pokazuju kako nešto što zvuči jako uzbudljio kao pitch i deluje vrlo raskošno na papiru, ne mora nužno biti pretočeno u dobar film. FREAKS OF NATURE je režirao indie reditelj Robbie Pickering i suočio se sa izazovom da snimi mid-budget holivudsku teen extravaganzu o svetu u kome žive ljudi, vampriri i zombiji zajedno i onda se pojavljuju vanzemalji i remete teško postignuti balans.

Dakle, FREAKS OF NATURE je baziran na nekoliko spojenih high concepata i ukoliko imamo u vidu da je Pickering snimio dosta energičan i šaren film, logistički prilično složen, sa glumačkom podelom koja je odlična, prava je šteta što sve ovo ostaje na nivou jedne razne ljušture u kojoj karakteri i priča prosto ne mogu da se oslobode Uzielovog high concepta u kome su primarne ideje za film, ali ne i sam film.

FREAKS OF NATURE je dinamično realizovan, sporedično je vrlo zabavan ali i dalje ostaje taj efekat ispraznosti, i stavljanja čitavnog niza potentnih elemenata u službu jedne ideje koja nije onoliko pametna koliko Uziel misli a sasvim sigurno nije održiva kao film.

Kako iz nedelje u nedelju čitamo o kupovinama baš ovakvih pitcheva, romana, stripova i sl. lepo je imati ovakav film kao podsetnik zašto takve postavke mogu da ne funkcionišu. 

* * / * * * *

Friday, December 8, 2017

EVERYTHING BEAUTIFUL IS FAR AWAY

EVERYTHING BEAUTIFUL IS FAR AWAY Peta Ohsa i Andree Sisson je naučnofantastični postapokaliptični film koji je koncipiran kao duo drama sa povremenim intervencijama robotske glave koja govori. Junaci lutaju kroz pustinju sa nadom da će pronaći mitske jezer na kome ima vode i vazduh je svežiji. I film je manje-više to.

Razgovori koje junaci vode su jednolični, prilično dosadni. Rećija je solidna ali ne uspeva da učini da se na bilo kom nivou prevaziđe inicijalna neatraktivnost koncepta.

U tom pogledu glavni glumci Julia Garner i Joseph Cross nemaju značajnijeg efekta i ne uspevaju da spasu film.

Šteta. Ono što se na mikro nivou dešava u pogledu realizacije dosta je solidno. Međutim, na nivou celine, film nema rezultata. 

* 1/2 / * * * *

INTO THE HOMELAND

INTO THE HOMELAND je televizijski film koji je Lorimar snimio za HBO. Scenario je napisala Anne Hamilton Phelan. Nažalost, Anne Hamilton Phelan je jedan od onih scenarista sa neverovatno poznatim filmovima u CVu i vrlo malo samostalnih radova, a ovo je jedan od njih i jasno je zašto nije pisala više sama.

Powers Boothe igra glavnu ulogu, penzionisanog i traumatizovanog policajca, specijalistu za undercover infiltracije koji se ubacuje u koloniju provincijskih nacista koji su mu oteli kćer. Powers Boothe je stekao slavu igrajući vođu kulta Jima Jonesa, ovde igra protagonistu koji se suprotrstavlja kultovima. Vođu nacista igra Paul Le Mat a njegovog sina C- Thomas Howell. Dakle, bilo je ovde ekipe sa kvalitetom za nadigravanje, međutim, scenario im nije dao mnogo prilike za to.

Lesli Linka Glatter je režirala ovaj televizijski film pre nego što je stekla svoj kultni status kao televizijski reditelj vrhunske reputacije, u vreme kada nije bilo Peak TVa pa ni takvih priznanja za televizijske reditelje. U njenoj ekipi bio je Robert Elswitt kao direktor fotografije i za INTO THE HOMELAND se može reći da ne zaostaje previše za bioskopskim filmovima ovog tipa iz 1987. godine.

Međutim, kako rekoh scenario je naivan i ne nudi neku višeslojniju sliku odnosa među likovima, niti imamo neke od tipičnih i neophodnih slojeva filmova o undercover infiltraciji. Štaviše, Anne Hamilton Phelan izgradila je svojevrsni katalog raznoraznih motiva koji bi se mogli razvijati, pa je na kraju INTO THE HOMELAND ne samo mlak i neinventivan, već i neodlučan u tome kakva vrsta osrednjeg televizijskog filma želi da bude.

Tako na kraju ikoničnost Powers Boothea nije kapitalizovana, a nacistički kult nije uspešno prikazan ni kao pretnja, ni kao sveobuhvatna organizacija. INTO THE HOMELAND je jedan od onih filmova za koje možemo reći da su dakako ispod nivoa elemenata koje su imali na raspolaganju, a delovalo je da nema greške.

DRONE

DRONE Jasona Bourquea je priča o Pakistancu koji uspeva da pronađe operatera bespilotne letelice koja ja ubila njegovu porodicu kao kolateralnu štetu tokom napada na nekog teroristu Al Kaide. On planira osvetu ali ni ne sluti svu kompleksnost operaterove životne situacije.

Bourque je snimio film koji naizgled ima partikularnu temu ali zapravo ona je paradoksalno univerzalna i maltene bi se mogao snimiti omnibus o ljudima koji odlaze u Ameriku da se osvete pilotima aviona i dronova. U tom pogledu, van Amerike na mnogim tržištima DRONE može da prođe kao wish-fulfillment fantazija.

Šteta što sam film nije kudikamo zanimljiviji i što se kreće u okvirima nekakvog televizijskog dometa.

* * / * * * *

Sunday, December 3, 2017

ALIEN INVASION: S.U.M. 1

ALIEN INVASION: S.U.M. 1 Christiana Pasquariella je nemačka produkcija snimljena na engleskom u koju je umešano dosta tamošnjeg A-talenta, snimao je Hagen Bogdanski a producirao Christian Alvart. Reč je o kamernom postapokaliptičnom SFu, praktično mešavini ratne psihološke drame i horora i vojniku koji na opustošenoj planeti Zemlji stražari na osmatračnici u svetu koji su pregazili vanzemaljci.

Glavnu ulogu igra Iwan Rheon koji posle serije MISFITS gradi žanrovsku karijeru i reputaciju i naravno solidan je u ovom liku. Pasquariello je takođe vrlo solidan u inscenaciji svega, međutim, obrni okreni, mora se priznati da scenaristi i reditelj ipak nisu došli do ključa kako da ovakvu kamernu postavku učine dovoljno dinamičnom ili produbljenom. Tako da na kraju ALIEN INVASION deluje kao pokušaj da se snimi nešto što parcijalno liči na blomkampovski SF ali bez ideje kako da se suštinski nadoknadi nedostatak budžeta. No, ko voli ovu vrstu postapokaliptičnog futurističkog imaginarijuma, svakako treba da pogleda i ovaj film.

* * / * * * *