Thursday, April 6, 2017

PRESIDENT

Pogledao sam PRESIDENT Mohsena Makhmalbafa, satiričnu priču koja umnogome preuzima obrasce narodne priče ili bajke o diktatoru neke izmišljene zemlje koji tokom puča uspeva da se izvučle od pobunjenika i kreće u bekstvo sa svojim malim unukom. Na tom putu, naravno, diktator otkriva svoju davno izgubljenu ljudskost, suočava se sa posledicama svoje vladavine, nepravdama koje je sam izazivao itd.

Tokom gledanja Makhmalbafovog filma sve vreme sam uglavom imao utisak koliko je Kusturica superioran reditelj u odnosu na njega i kako ponekad deluje da toga nismo svesni. Iako naravno usled Kusturičine eklektičnosti, ne možemo govoriti o nekim njegovim elementima per se, kada posmatramo kako se Mohsen hvata u koštac sa sličnim rešenjima i temama, vidimo da njegov filmski prizor nema ni tu uverljivost, ni tu snagu.

Makhmalbaf takođe svopju priču želi da učini svedenom, da je ispriča u maniru bajke ili narodne priče, da reši mnoge sizuacije kroz muičke ili plesne interludije, da epizodičnu strukturu obogati razmim bravuroznim mikro-celinama, međutim, u tome naprosto nije dovoljno dobar te samo evocira majstora na kog pokušava da se osloni. Uprkos odlasku iz Itana, Mohsen našalost nije uspeo da prevazuiđe one karakteristike tamošnjeg stila po kojima su poznati, i da se uključi na pravi način u druge tokove. zato mu je i ovaj film najbolji kada je u svedenijem i realističkom ključu.

Kao refleksija na Arapsko proleće, ovaj film snimljen na gruzijskom jeziku nažalost ne nudi dovoljno.

*1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment