Wednesday, June 29, 2016

GREEN ROOM

Pogledao sam GREEN ROOM Jeremy Saulniera, jedan od najočekivanijih žanrovskih filmova godine. Nažalost, u svom trećem ostvarenju, Saulnier nije napredovao dovoljno. Ovo bi se moglo smatrati njegovim drugim pokušajem da snimi “drugi film” jer je ipak bio veliki i vremenski i produkcioni procep između MURDER PARTYja i BLUE RUINa. Nažalost, GREEN ROOM je enciklopedijski primer sophomore slumpa.

U narativnom smislu, Saulnier je konvencionalniji nego u BLUE RUINu. Film počinje izuzetno dobro, prikazujući težak život mladog punk benda koji je na “turneji” i vuče se po američkim pustarama. Kako bi “izvukli neki dinar”, pristaju da sviraju u skinhed klubu, i tamo upadaju u nevolje sa domaćinima.

Sve do momenta dok bend ne zasvira na sceni u skinhed klubu, stvari deluju izvanredno. I punk i nazi scena deluju uverljivo, ali onda Saulnier počinje da se oslanja na naivnosti, glupost junaka, krajnje neuverljive uslovnosti, i film se pretvara u suspense tehnikaliju u kojoj više nema nikakvog razrešenja među karakterima nego se stvar prebacuje na ravan fizičkog konflikta koji je, kako već rekoh baziran na neuverljivim premisama, geografiji i fizici.

Sve to vreme, Saulnier želi da sve papri nekim arty iskoracija unutar nečega što bi on nazivao grindhouseom ali ja bih to pre definisao kao torture porn.

Krajnji rezultat je razočaravajući. Film kreće maltene kao Alan Clarke ali u drugoj polovini degeneriše u Greydona Clarka, samo sa više para.

Odlična glumačka ekipa je mogla da pruži više, a najsočniji je Patrick Stewart u parafrazi Toma Metzgera, čuvenog vođe ameirlčkih skinheda. 

Ipak, posle dva Kana, i izuzetno povoljnih kritika i za ovaj film, Saulnier će teško moći da shvati u čemu je pogrešio. 

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment