Friday, October 30, 2015

R

Pogledao sam sa velikim zakašnjenjem R Tobiasa Liedholma i Michaela Noera, odličan zatvorski film koji je evidentno nastao na talasu Audiardovog UN PROPHETE ali je doneo i nešto svoje, vrlo autentično. Ne mislim da su UN PROPHETE i R filmovi čiji je nastanak imao neku jaku međusobnu vezu jer su izašli u razmaku od godinu dana, ali sasvim sigurno je da R zaslužuje ulogu vrednog sledbenika.

Audiardov film govori o klasnom sistemu unutar zatvora i zatvorskoj mikropolitici punoj etničkih primesa, dajući junaku produbljenu, na mahove čak i oniričku analizu. Lindholm i Noer idu drugim putem i njihov film je baziran na tvrdom realizmu, praktično naturalizmu, i sjajno zarobljava atmosferu zatvora, beznađe u kome se guše junaci u međusobnim sadističkim odnosima dominacije, straha i neizbežnog potonuća u sfere kriminala iz kojih se ne mogu povratiti.

R je priča o junaku koji pokušava da se adaptira u zatvoru i izbori poštovanje za sebe i elementarno dostojanstvo, i uprkos tome što se ne bavi strukturama koje rukovode kaznenim sistemom, jasno je da je reč o osudi pošto zatvor očigledno nije ništa drugo do generator podela, rasizma i akademija za buduće ozbiljne kriminalce.

Lindholm i Noer odlično vode priču, tako da joj unose praktično antički fatalizam i moderni društveno kritički pesimizam, ali kroz naturalizam probija već dobro oprobana formula gangsterske melodrame o usponu i padu koja funkcioniše još od vremena Warner Brothersovih filmova sa Cagneyem. Posle Audiarda, Noer i Lindholm spadaju u svakako najuspešnije autore u domenu spajanja modernog filmskog realizma sa žanrovskim principima, najpre u domenu gangsterskog filma. Kao i u Noerovom samostalnom filmu NORDVEST, balans je ovde besprekoran.

R je školski primer savremenog evropskog krimića koji ima kapaciteta da igra i pred publikom i na festivalima, prateći jake tradicionalne korene žanra i modu pojedinih art house strujanja. 

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, October 28, 2015

CURVE

Pogledao sam CURVE Iaina Softleya, odličan Blumhouse triler koji se koristi starom mantrap formulom. Žena na putu za vlastito venčanje, prima pogrešnog autostopera, pokuša da ga se reši tako što će slupati kola, ali on preživi sudar relativno bezbolno a ona ostaje zarobljena u olupini. Počinje sadistička igra…

CURVE je idealan Blumhouse materijal a Iain Softley je izuzetno vešt reditelj i rekao bih da u ovom filmu on uživa u pruženoj prilici. Štaviše, baš onda kada film postane klaustrofobičan, kada rediteljski zadatak postane težak, Softley postaje inspirisan.

Ukupno uzev, CURVE je jedan od uspelih mantrap trilera koji ne donose mnogo toga novog ali uspeva da postigne sve ono što uspešan film tog tipa treba da ima. Hough i Shears su odličan duet u ulogama žrtve i dželata, a dobro izabrana lokacija takođe igra značajnu ulogu. 

* * * / * * * *

Tuesday, October 27, 2015

PRESSURE

Pogledao sam PRESSURE Rona Scalpelloa, britanski survival triler pod vodom, o grupi ronilaca-varilaca koji se spuštaju ronilačkim zvonom na dno mora, i tokom rada dožive da im brod sa kog su se spustili potone u oluji. Kreću pokušaji da se spasu, da prevaziđu razne prepreke, sukobi među unesrećenima ali i lagano gubljenje razuma od nedostatka kiseonika. 

Scalpello je uspeo da u većem delu zadataka uradi sve što treba, ali na kraju ipak pravi nekoliko grešaka. Dok su halucinacije uzrokovane nedostatkom kiseonika dobro rešenje, flešbekovi koje ima lik Danny Hustona su potpuni višak i pokazuju nesigurnost reditelja u vlastiti koncept junaka na dnu mora, upućenih jedni na druge. Ti flešbekovi u eksterijeru nimalo ne osvežavaju film i umanjuju efekat dosta dobre tenzije koju je Scalpello stvorio sa vrlo malim ali dobro upotrebljenim sredstvima.

Matthew Goode a naročito Danny Huston daju svemu potrebni zvezdani napon, i gluma je u principu dobra, što ukupno uzev čini PRESSURE vrlo solidnim repertoarskim ostvarenjem koje danas teško može naći u bioskopima ali svakako ima odličnu budućnost na malim ekranima.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, October 24, 2015

BONE TOMAHAWK

Pogledao sam BONE TOMAHAWK C. Craiga Zahlera, veoma hajpovan i nažalost potpuno diletantski hibrid i nekakvog horora, mada je taj horor više kao neka torture porn verzija klasičnog vesterna, iz vremena kada su Indijanci bili brutalni negativci. Ovde su Indijanci i njihovo nasilje prikazani kao mešavina nekog praiskonskog divljaštva i inscenacije koja je ranije bila nedostupna, zapravo više nedostojna klasicima vesterna. Mislim da kada pogledamo tu torture porn taktiku BONE TOMAHAWKa shvatimo kolika su gospoda bili vestern reditelji sa svojim understatementom koji se graničio sa moralisanjem.

Ono što je privuklo Kurta Russella da se blamira u ovom filmu, a verovatno i ostale, jeste ta tarantinovska hrpa mahom potpuno besmislenih dijaloga kojom Zahler spamuje publiku i gradi tih mučnih dva i kusur sata trajanja.

FIlm je dat mahom u širokim planovima, valjda da bi podsetio na klasični vestern koji nije mislio na televiziju i na kome su sve figure bile dovoljno velike jer se gledao na velikom ekranu. Međutim, ovaj film će se mahom gledati kući što ovom kadriranju već oduzima deo efekta, plus scenario ne prati koncept kadriranja, niti fotografija ima adekvatnu fakturu, pa se može reći da Zahlerov film smrdi po ozbiljnom diletantizmu.

Ideja da se Kurt Russell bori sa divljim kanibalima na Divljem Zapadu kao da je unapred zabavila i samu kritiku koja se prema ovom filmu ponela sa nezasluženom količinom samilosti.

Friday, October 23, 2015

SUPERBOB

Pogledao sam SUPERBOB Jona Drevera, proširenje uspešnog kratkog filma o pekamskom poštaru koji postaje superheroj posle pada meteora. Ovaj niskobudžetni pokušaj da se kombinacijom mock doca i romcoma snimi niskobudžetni HANCOCK ima nekoliko aduta, pre svega relativno solidnu inscenaciju na malom budžetu, i glumačku podelu koja je vrlo raspoložena, ali humora nažalost nema dovoljno a i struktura scenarija je krajnje sporna. Naime, SUPERBOB ima intenciju da se proširi u nešto šire ali to se naprosto ne dešava i to svođenje filma u jednu u svakom pogledu kamernu priču može da prođe samo sigurnijoj rediteljskoj ruci što Dreverova nije. Na kraju SUPERBOB uprkos film looku počinje da stiče obrise nekog ipak striktno televizijskog materijala. 

* 1/2 / * * * *

Thursday, October 22, 2015

VISIONS

Isla Fisher je dobila svoj BlumHouse film čemu sam se jako radovao. Nažalost, nije imala sreće kao Jason Bateman ili Shyamalan, VISIONS Kevina Greuterta, horor reditelja sumnjivih dometa, neće ni dospeti do ozbiljne distribucije, nažalost sa razlogom.

Okružena slabim glumcima, Isla u ovom filmu predstavlja jedini skup detalj, to jest jedini high end element, a to znači da nema ni high concepta, kao tradicionalnog Blumovog sastojka. VISIONS je istovremeno predvidljiv i konfuzan, konvencionalan a snimljen za male pare - dakle, siromašan i sve smrdi po DTVu sa bioskopskom zvezdom.

Baš mi je krivo što Isla nije imala sreće da se osveži na blagajnama u Blumovoj produkciji. Ne mislim da će joj ovaj film ozbiljnije ugroziti karijeru ali svakako će imati puno razočaranih gledalaca. 

* 1/2 / * * * *

THE SUBJECTS

Pogledao sam THE SUBJECTS Roberta Monda, niskobudžetni australijski film o grupi ispitanika koji učestvuju u farmaceutskom eksprimentu kojom prilikog gutaju tablete od kojih stiču nadljudske moći. THE SUBJECTS ne govori o superherojstvu ali pokušava da se dotakne teme korišćenja (nadljudske) moći za pomoč drugima, solidarnosti i sl. Nažalost, Mond ne uspeva da prevazođe budžetska ograničenja u kojima je uradio i ne uspeva da prilagodi svoju ideju toj jednoj lokaciji na koju je smestio film a da očuva koliku toliku filmičnost. Na kraju svega, od filma jedino možemo izdvojiti Charlotte Nicdao koju možda može čekati nekakva pristojna karijera. 

* 1/2 / * * * *

Tuesday, October 20, 2015

THE GREEN INFERNO

THE GREEN INFERNO je prvi film u kome je Eli Roth uspeo da napravi dobar balans između onoga što mu dobro ide a to je postavljanje karaktera i njihovih relativno dinamičnih duhovitih odnosa, i horora koji kod njega uvek usledi u drugoj polovini priče. Ovog puta, praktićno nadovezujući se na Deodata, Eli Roth pravi svoj najbolji film koji kreće kao jednostavna priča o grupi mladih aktivista u džunglama Amazona a potom se pretvara u njihov košmarni susret sa masom kanibala iz drevnog plemena nedotaknutog civilizacijom. Nekim čudom, THE GREEN INFERNO je naprosto zadihtovao i više nema Rothovog karakterističnog disbalansa u kome film krene zanimljivo i neke stvari čak bivaju dobro rešene - kao što je recimo da se likovi unutar grupe koja je malo šira nego što treba, da bi imao ko da se žrtvuje, zaista zažive i diferenciraju se - i horora koji potom nastane. Mislim da Roth nije volšebno postao veštiji reditelj i bolji pripovedač već da je u THE GREEN INFERNOu izabrao vrstu horora koja mu leži i u kojoj njegov torture porn senzibilitet zaista ima smisla a sklonost ka goofy crnom humoru može da pruži neke zanimljive efekte. Kada se tome doda utisak da THE GREEN INFERNO ima svojevsrnu antiliberalsku, antiekologičarsku agendu što ga čini vrlo politički nekorektnim, rezultat je film koji nije nimalo inovativan, ali je vrlo solidan. A u okolnostima sveopšte političke korektnosti i vrlo nevaljao. 

* * * / * * * *

Monday, October 19, 2015

INFINI

Shane Abbess je u filmu INFINI želeo da snimi film o ekspediciji na daleku svemirsku koloniju u kome će sabrati apsolutno sve što se junacima na takvom putovanju može desiti, dakle u rasponu od tehničko-fizičkih opsnosti, preko ludila, ostvarivanja strahova do novih oblika života, a rezultat je konfuzan, antiklimaktičan i predug akcioni SF koji nažalost ne uspeva da isprati čak ni uzuse žanra.

Abbess ima određeni nivo zanatske kompetencije kakav je krasio neke od B-reditelja osamdesetih ali nema njihov talenat u pogledu obrade materijala i vođenja priče. Ipak, kao reditelja čvrsto opredeljenog za SF akciju i to Australijanca, Abbessa ipak treba pratiti i nadalje. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, October 18, 2015

BEASTS OF NO NATION

Pogledao sam BEASTS OF NO NATION Caryja Fukunage, ekranizaciju romana Uzodinme Iweale, i nažalost moram konstatovati da je ovo prvi istinski promašaj u opusu ovog izvanrednog reditelja. Uprkos tome što se sličnim temama bavio u svom snažnom debiju SIN NOMBRE u BEASTS OF NO NATION Fukunaga više nije u ulozi predvodnika već prilično neinspirisanog sledbenika. Posle filmova kao što su JOHNNY MAD DOG i WAR WITCH Fukunaga ne uspeva da ponudi ništa novo, izuzev toga što njegov film ima ekstremno pretenciozno trajanje, tokog kog nažalost pre nailazimo na pleonazme nego na dublje razrade tema koje su JOHNNY MAD DOG i WAR WITCH, inače vrlo zapaženi filmovi već obradili.

Ako se tome doda krajnje krut rediteljski pristup koji donosi Fukunaga, sa dosta nekonzistentnosti, a rekao bih čak i jeftinih pokušaja da se “oživi” film, ukupan utisak je zaista slab.

Tome svemu doprinosi i Idris Elba koji okružen decom naturščicima izaziva disbalans i u određenom smislu pravi hammy karakter ortodoksnog filmskog negativca iako ovo nije ni vreme ni mesto za to. Ceo segment sa Idrisovim likom koji seksualno zlostavlja dečaka je lobovanje koje nasilno prebacuje ovu podsaharsku priču u domen nečega čime Zapadnjaci valjda dodatno treba da se šokiraju jer ako ne razumeju taj stepen bede u kome podsaharska Afrika živi ili ako ne razumeju brutalnost tamošnjih ratova, a ono barem razumeju seksualno zlostavljanje dece kao nešto strašno.

Određena nostalgija koja postoji u seriji TRUE DETECTIVE prema Fukunaginom izostanku, trebalo bi da postoji i kod samog Fukunage. Posle dva odlična filma i jedne serije, što se mene tiče, ovim filmom je sebi oborio cenu.

Netflix je nažalost u svojoj ponudi samo formalno dobio bioskopski film da streamuje. Po mnogo čemu BEASTS OF NO NATION je maloekranski rad, sa imenom reditelja bioskopskog kalibra, kog paradoksalno veći deo publike opet pa zna po seriji. 

* * / * * * *

Saturday, October 17, 2015

EXPERIMENTER

Pogledao sam EXPERIMENTER Michaela Almereyde. U vreme kada su biografski filmovi o naučnicima ušli u modu, kada je čak i savremena tehnika počela da dobije filmove i svom nastanku, tzv, tech origin story, snimljen je zanimljiv biopic o Stanleyu Milgramu koji pokušava da svoju brainy temu ispriča na brainy način. Dakle, ovo nije priča o privatnom životu i naučnom radu, o tome kako su se u jednoj fazi prepleli itsl. Ovde se pravi jedna brehtovska, vrlo teatralna postavka u kojoj se Milgram obraća kameri, dekonstruišu se situacije, razbija se filmska iluzija, podvlače se simboli.

Almereydin film je zanimljiv ali ne mogu da kažem da je ovo ključ koji se može primenjivati na sve filmove ovog tipa, naročito u post-KINSEY eri jer naprosto umanjuje mogućnost popularizacije nauke. Otud, koliko god EXPERIMENTER delovao svežije od THE THEORY OF EVERYHING recimo, u svojoj pretenziji znatno sužava publiku kojoj može da ovo iskomunicira.

To sve dolazi kao naročit paradoks ako imamo u vidu da je Stanley Milgram bio jedan od prvih superstar naučnika, da je sjajno komunicirao sa medijima i privlačio njihovu pažnju, imao bestseler knjigu baziranu na svojim eksperimentima i doživeo da mu za života snime televizijski biopic u kome ga, doduše fikcionalizovano zbog pravnih razloga igra William Shatner.

Milgramova karijera štaviše ima u sebi jednu vrlo specifičnu dimenziju. Naime, njegovi eksperimenti su bili svojevrsni naučni blockbuster, skupi, sa dosta učesnika i medijske pažnje. U jednom trenutku u ovom filmu, Milgramu čak i kažu da je posle njegovog najpoznatigeg eksperimenta o poslušnosti krenula nizbrdica iako je kasnije imao takođe naučno relevantne uvidu.

Dakle, blockbuster naučnik dobija vrlo indie film o sebi koji se koristi raznim efektima “oneobičavanja”.

Za ljubitelje stare televizije, naročito će biti zanimljiv deo kada MIlgram poseti snimanje filma o sebi gde Kellan Lutz igra Williama Shatnera a Dennis Heysbert Ossiea Davisa.

Peter Sarsgaard je sjajan u glavnoj ulozi i dobro se snalazi u svim tehnikama koje Almereyda koristi. Ipak, čak ni dobra glumačka ekipa ne može da nadomesti suštinski nedostatak drame u ovoj priči koji neumitno smanjuje kinetičku moć ove priče. EXPERIMENTER na kraju udara slabije nego što je mogao i to je šteta. Ipak, Almereydin pokušaj je koncept vredan poštovanja. 

* * 1/2 / * * * *

Friday, October 16, 2015

THE TRANSPORTER REFUELED

Pogledao sam THE TRANSPORTER REFUELED Camille Delamarrea. To je pokušaj da se bez Jasona Stathama rebootuje serijal i da ga nasledi Ed Skrein doduše uz svesrdnu asistenciju Ray Stevensona koji očigledno više ne pretenduje da i sam bude leading man. Zamisao je dobra ali slaba tačka je Ed Skrein koji je kao neka čudna mešavina Stathama i Nicholasa Houlta ali bez harizme i fizičke ubedljivosti. S druge strane, Stevenson je nedovoljno iskorišćen u filmu i deluje umorno, zarobljen je u seriji pasažnih i statičnih scena i to je šteta.

Scene akcije su korektne, verovatno bolje nego u trećem delu, međutim sve ostalo je bitno slabije. Ipak, ako izuzmemo Stathama, i ako izuzmemo inspirisanu režiju kakva je dominirala drugim delom a umela je da bljesne i u prvom, rekao bih da REFUELED, isporučuje onaj minimum kompetencije koji se očekuje od Bessonove produkcije. Ipak, za razliku od prva dva filma koji su lansirali čitave holivudske karijere, pvaj će ostati prevashodno overseas fenomen.

Raša Bukvić igra glavnog negativca s tim što uloga tehnički nije toliko velika jer su protagonisti glavni nosioci događaja na ekranu i tek na kraju od dobija priliku za ozbiljniju konfrontaciju. Raša je apsolutno na nivou zadatka i bez problema bi mogao parirati i nekom harizmatičnijem akcionom staru. 

Umerenost box office rezultata pokazuje da će TRANSPORTER ako uopšte bude opstao mahom da se bazira na prihodima van SAD, sa akcentom na Kinu.

* * / * * * *

CURE

Pogledao sam CURE Andree Štake, hrvatsko-švajcarske rediteljke koja radi na potezu ex-SFRJ - Švajcarska. Ovaj film je bio na festivalu u Lokarnu koji važi za meritorno selektiran festival ali izgleda kao jedan od onih vintage groznih regionalnih filmova, kao hrvatski ili bosanski film iz nekog košmara.

Štaki se ne može prebaciti da koketira sa bilo kojim trendom jer je njen film toliko diletantski postavljen da u njemu nema ni arta ni žanra, ni festivalskog podilaženja i plašim se da se u Lokarnu našao samo zato što su se Švajcarci obradovali da nekog njihovog državljanina uopšte zanima da snima film.

Mirjana Karanović je posebna poslastica u ovom filmu gde dubrovačku babu igra kao bosansku, a Leon Lučev je tu samo usputni pečat regonalne koprodukcije. Film inače govori o dve devojčice koje možda jesu a možda i nisu imale neku lezbijsku simpatiju ili su samo htele da malo eksperimentišu sa svojom seksualnošću koje se prilikom jednog izleta posvađaju i jedna gurne drugu sa litice. Onda ova koja je pala sa litice počne da se pojavljuje kao prikaza i nastavlja da prati glavnu junakinju koja nastavlja dalje sa svojim aktivnostima blago obeležena ovom traumom.

CURE je film koji bih preporučio samo onima kojima nedostaje ugođaj gledanja jednog istinski groznog ex-jugoslovenskog filma. Film je inače smešten u period godinu dana posle tzv. opsade Dubrovnika tako da ima nekoliko detalja za hroničare antisprskog filma ali daleko manje nego što bi se očekivalo. Štaka čak ni to ne ume da napravi kako treba.

Wednesday, October 14, 2015

KATINKAS KALAS

Švedski reditelj Levan Akin privukao mi je pažnju izuzetnim televizijskim serijama. Otud sam još razočaraniji njegovim bioskopskim prvencem KATINKAS KALAS koji nažaost ne deli ništa sa tim odličnim televizijskim zadacima osim elementarne vizuelne pismenosti. KATINKAS KALAS je statična, predvidiva, melodrama sa sutilnim uplivima komedije o grupi nezadovoljnih thirtysomethinga koji pokazuju svoje “pravo lice” i otkrivaju svoje frustracije na proslavi rođendana naslovne junakinje, podstaknuti dolaskom žene iz “nižih staleža” koja se pojavila kao pratilja slavljenicinog brata. I to je otprilike sve. Levan Akin nesigurno balansira između karakterne drame i karikature i film nažalost do kraja ostaje i prerečen i nedorečen. Sledeći Akinov film, ekranizacija popularnog fantasy romana CIRKELN nudi odmak od “autorizma” u koji je ovde zapao ali je i bliži tipičnom plaćeničkom poslu.

* 1/2 / * * * *

Monday, October 12, 2015

ICH SEH, ICH SEH

Pogledao sam ICH SEH, ICH SEH Severina Fiale i Veronike Franz. Može biti da sam puno očekivao od ovog filma kome je deo kredibiliteta dao i Ulrich Seidl pomažući svojoj vernoj saradnici da se ostvari kao rediteljka, ali nažalost film mi nije pružio dovoljno.

Ovaj film je sav u postupku kojim nagoveštava svoje namere ali nažalost nije u samoj suprtanci sposoban da ih iznese na videlo. Film kreće sporim i repretitivnim putem vrišteći da je reč o artu, ali plašim se da se neki pravi art tu ne desi, ni po znakovitosti, ni po atmosferi a o višeslojnosti da ne govorimo.

Film vrlo brzo dobija morbidnu dimenziju, i ona služi kao spona sa trećim činom koji odlazi u totalni schlock, ozbiljno kokeitranje sa torture pornom pa i William Castleom u nekim momentima.

Ako je jedna od osnovnih tema ovog filma identitet, autori su za početak mogli da se postaraju da se dva glavna dečaka razlikuju, naročito jer u izvesnim deonicama filma postaje vrlo značajno to da je reč o dve razlitičite osobe, jer ovako gledalac ima teškoće sa identitetom, i to ne likova, već samih glumaca i osoba koje gleda na ekranu.

Na nivou scenarija preveliki akcenat je stavljen na schlocky preokret u završnici, i shodno tome veći deo filma ostaje mučno apstraktan sa odnosima u kojima gledaocu zapravo nije ni važno ko je ko, a i da mu je važno teško da bi uspeo da razluči, niti može da investira svoju pažnju u bilo kog junaka i procenjuje bilo koji odnos koji film simulira ili nagoveštava.

Da li je reč o psihozi dece ili je majka stvarno zamenjena nekom drugom osobom, može biti samo ozbiljna dilema ako nam autor elementarno dozvoli da se identifikujemo sa nekom od dve sukobljene strane. To je ovde, valjda zbog art uvoda izostalo.

Međutim, art uvod je još i mila majka u odnosu na drugu polovinu u kojoj se stvar devalvira u torture porn i kada gledalac shvati da je prvu polovinu vežbao strpljenje a da u drugoj treba da vežba nadu da će se Fialova i Franzova ispostaviti kao novi De Palma. To se naravno do kraja ne desi. Novog De Palme nema, imamo samo ICH SEH, ICH SEH i njegovu sreću da je naišao u trenutku kada je i art house kritici i žanrovcima malo dovoljno da bi bili zadovoljni. 

* * / * * * *

O LOBO ATRAS DA PORTA

Brazilski internacionalci u Holivudu ne spadaju u reditelje koji mi ulivaju veliko poverenje. Ipak, ne mogu reći da ne očekujem nešto od Fernanda Coimbre posle njegovog debitantskog filma O LOBO ATRAS DA PORTA. Reč je o melodrami sa jakim socijalnim tonovima i podosta pročišćenog antičkog zapleta (slično antičkoj drami, bazirano je na istinitom događaju koji je ušao u kolektivnu svest Brazilaca iako nije reč o rekonstrukciji) sa finom upotrebom matrice krimića i trilera.

Sve kreće od otmice male devojčice. Roditelji prijavljuju nestanak, policija počinje da istražuje i polako saznajemo šta je dovelo do tog događaja. Film se mahom odbija u flešbeku, a u pojedinim deonicama Coimbra koketira i sa nepouzdanim naratorom koji laže gledaoca ili ekonomiše istinom. Ceo film je vrlo kozistentno realizovan, odlično glumljen, ali su možda upravo ti strukturalni driblinzi ostali najsumnjivi i najproblematičniji. Ipak. Leandra Leal u glavnoj ulozi stoji kao stub filma i daje mu integritet čak i u tim situacijama kada stvari počnu strukturalno da se mute.

Coimbra je najširoj publici poznat kao jedan od Padilhinih štićenika koji su režirali NARCOS, ali ovaj film je zapravo bio njegova glavna ulaznica za holivudski angažman. Fotografija Lula Carvalha je izvanredna, a Coimbra ima dara da napravi pravi balans između estetizacije i realizma, fino zarobljavajući kontradiktornost savremenog Brazila.

O LOBO ATRAS LA PORTA je po načinu realizacije moderan film ali po štimungu i po filmskoj ideji vrlo staromodan, u najboljem smislu te reči. Ulazi na opusteo prostor melodrame koja je u stvari krimić sa jakom socijalnom dimenzijom. 

* * * / * * * *

KNOCK KNOCK

Pogledao sam KNOCK KNOCK Eli Rotha, još jedan primer kako ne ume da snimi film. Iako formalno ovaj rimejk minornog britanskog dragulja na neki način predstavlja zaokret za Rotha, od ortodoksnih horor formi ka nečemu što je više “zonosumrakovski” triler, međutim na kraju krajeva on ne uspeva da ode iznad nivoa HOSTELa. U određenom smislu, KNOCK KNOCK je varijacija na HOSTEL, sa tom razlikom što se junak zaista žestoko opire iskušenju koje pred njega nameću dve “prljave klinke”. Ovo je jedan od onih filmova koji su upola bolji dok autor još krije od nas šta su mu zapravo namere. A kada svoje namere pokaže, onda ta glupost u potpunosti degradira i trunku inicijalnih simpatija.

Film ima solidan produkcioni dizajn i uprkos tome što je smešten praktično na jednu lokaciju, i spada u Rothovu “južnoameričku” fazu kada se povezao sa lokalnim ekipama kako bi dobijao “kvalitet za manje para”, verovatno stoji kao Rothov vizuelno najdoteraniji film. Keanu Reeves uprkos tome što je glumac koji mora biti okružen konceptom koji mu odgovara, ovde jako dobar i kako zalazi sve dublje u petu/šestu deceniju, i glumački postaje univerzalniji, otud bi se moglo reći da je ovo Rothov i najbolje glumljen film. Iako, malo koji reditelj mož reći da mu je film sa Keanuom najbolje glumljen.

Roth nažalost u drugom delu filma ulazi u infantili torture porn koji nažalost nema nikakvog smisla, pa ni preterano smislene torture i sve se zaključuje završnicom koja je u pogledu posledica po junake čak prilično ambivalentna, da ne kažem nelogična. No, činjenica da se ovaj film nekada ipak završi sama po sebi jeste razlog za radost. 

* * / * * * *

GRAND THEFT PARSONS

Pogledao sam GRANT THEFT PARSONS Davida Caffreya, umnogome romantizovanu istinitu priču o krađi posmrtnih ostataka Grama Parsonsa koje je po dogovoru uzeo njegov road manager Phil Kaufman i odneo da spali kod Joshua Treeja. Priča ima zanimljivu premisu i na momente uspeva da uhvati nešto od stonerske atmosfere rokenrol mita koji pokušava da iskaže, i da u određenom smislu progovori ako ne o Parsonsu a ono o ljudima koji su ga okruživali. Nažalost, u jednom trenutku brojni krajnje generički elementi road movieja i filma potere počinju da preuzimaju primat i filmu gubi tu svoju najzanimljiviju crtu.

Caffrey u pojedinim delovima filma pokazuje da rediteljski vlada temom i da zna šta radi ali postepeno klišei počinju da ga savladavaju. Johnny Knoxville je odličan kao Phil Kaufman, Michael Shannon iako antipatična njuška, “ima nešto” u ulozi njegovog hipi pomoćnika, međutim to su jedina dva lika koja su koncipirana izvan klišea. Ostali likovi su ukalupljeni i samim tim ni glumci koji ih igraju nisu uspeli da naprave ništa naročito od njih.

Ako imamo u vidu da je malo snimano o Gramu Parsonsu, nije loše da imamo barem ovaj film iako nije direktno o njemu. Međutim, pošteno govoreći, koliko god da je incident o kome se govori samo fusnota u istoriji rokenrola, sve ovo ipak ostaje propuštena prilika. 

* * 1/2 / * * * *

Saturday, October 10, 2015

THE FINAL GIRLS

Pogledao sam THE FINAL GIRLS Todda Straussa-Schulsona, jedan od onih filmova o gubitku koji doduše pre svega ilustruju gubitak razuma. SCREAM je izašao sedamnaest godina posle HALLOWEENa a THE FINAL GIRLS izlazi dvadeset godina posle SCREAMa i čime se bavi? Pa uglavnom trideset godina starim promašajima koji su iznedreni HALLOWEENom i od kojih je SCREAM morao da oporavi omladinski visoko gledani horor film. Dakle, cela ideja da se starom slasheru pruži tolika pažnja je već sama po sebi ne muzejska već praktično arheološka. Otud priča u kojoj grupa mladih ljudi na volšeban i vrlo nemaštovit način ulazi u stari slasher film deluje potpuno deplasirano, a u pogledu dekonstrukcije žanra uspeva da učini daleko manje nego SCREAM pa i mnoge parodije.

Ovo je korak dalje u suštinskoj idiotizaciji žanra gde se namerno bira idiotski film, i to ne film koji je smatran idiotskim ali je zapravo klasik nego idiotski film koji jeste idiotski i onda se dekonstruiše pameću naduvanog morona koji je uzeo da se podsmeva glupom filmu. Nažalost, dekonstrukcija u ovom filmu funkcioniše doslovno, Strauss-Schulson ga kida na parčiće u pokušaju da iz vizure naduvanog morona prokomentariše pojedina filmska sredstva, neka vizuelna rešenja ili pripovedačke konvencije.

Međutim, za razliku od tih loših filmova koje valjda dekonstruiše, parodira, i prema kojima ima dosta nejasan odnos, Strauss-Schulson nekako zaboravlja da definiše svoj film tako da THE FINAL GIRLS na kraju nije ni stonerska komedija koja prerasta u horor, ni postmoderni horor, pa nije čak ni film esej, niti parodija, i ako bismo uzeli da izdvojim jednu konzistentnu liniju onda bi to morala biti sentimentalna priča o gubitku.

Nisam nažalost siguran da je ono čime se Strauss-Schulson bavi moglo uraditi bitno bolje, ne zato što je relacija glumac-uloga, tipski lik-karakter, odnos prolaznosti života i večnosti koju nudi film itd. nešto što je kao filmska odnosno metafilmska tema potrošeno, već zato što ne vidim pametniog čoveka koji se ovoga poduhvata na sličan način.

No, čim u startu barem nije postavio opoziciju tipski lik-karakter već je napravio odnos tipski lik užasno glupog filma iz prošlosti nasuprot tipskog lika iz savremenog filma (za kog autor ne zna da je takođe glup) onda mi se čini da ni drugo nije moglo proći mnogo bolje.

CABIN IN THE WOODS je slična vrsta promašaja ali barem je imao duhovit preokret. 

* 1/2 / * * * *

NORDVEST

Pogledao sam NORDVEST Michaela Noera, odličan danski odijarovski krimić o usponu i padu mladog delinkventa koji ulazi u svet kriminala ali ne gubi u potpunosti svoj moralni kompas. Glavni junak ove priče smeštene na sevrozapadu Kopenhagena koji je svojevrsno leglo delinkvencije, klinac koji se bavi sitnim krađama ima “džentlmenski sporazum” sa svojom samohranom majkom - mlađeg brata neće uvesti u taj svet. Kada jednom nehotice ipak uvede brata da mu asistira u jednoj akciji, ispostavlja se da obojicu počinju da tonu sve dublje u zavodljivi svet kriminala.

Noer uspeva da prenese vibrantnost kopenhaških ulica, klubova, tržišta seksa i kokaina, sve to smešteno u svakodnevne ambijente, sa dosta nervoznih pokreta kamere i istom takvom glumom. Noerovi junaci su neprekidno na ivici da ozbiljno naude jedni drugima a to je jedna od retkih preostalih prednosti evropskog realističkog filma, to odsustvo star-sistema u kome se svakom glumcu daju očekivani atributi i ponašanje.

NORDVEST se bavi arhetipskim pitanjima gangsterskog filma, na vrlo realističan način, i ne pokušava da ih produbi u pravcu nekih jačih psihoanalitičkih slojeva kao Audiard, međutim mislim da je uticaj francuskog maestra evidentan. 

Iako nije potpisan rekao bih da se Slavko Labović pojavljuje u jednoj kameo pojavi ali ni posle nekoliko gledanja te scene nisam u stanju da verifikujem ovaj nalaz. 

* * * 1/2 / * * * *

Friday, October 9, 2015

LONDON ROAD

Pogledao sam LONDON ROAD, film koji je koncipiran kao zanimljiv eksperiment iako je na kraju vrlo konvencionalan, a rekao bih čak da je u određenom smislu i sve ono što je u njemu zaista vredno pažnje u domenu konvencionalnog. Naime, LONDON ROAD je bio verbatim drama u žanru mjuzikla koja je govorila o masakru u Ipsviču. Komad koji potpisuju Alecky Blythe (i Adam Cork) postavljen je u londonskom National Theatreu da bi ga potom reditelj Rufus Norris adaptirao i za film.

Među producentima filma nalaze se BBC i britanski nacionalni teatar i ovo je jedan od retkih slučajeva u kojima je neka pozorišna kuća direktno producent filma. Pošteno govoreći, LONDON ROAD kao celina ostavlja utisak artističkog ekscesa jer ovo je visokoestetizovana vizuelizacija verbatim drame prenete u formu mjuzikla. Šta to znači? Rečju, Blythe i Cork su uzeli prave iskaze očevidaca i komšija, njihove autentične reči i uglazbili ih kao mjuzikl a rezutat je, hm, pa vrlo brehtovski, vrlo oneobičen, sa vrlo sumnjivim pokrićem. Ideja da uzmu mjuzikl kao žanr je valjda proistekla iz tradicije tog žanra i njegove prepoznatljive moralne matrice koju su želeli da apliciraju na ovu realističku, ambivalentnu situaciju.

To je ozbiljan izazov za pažnju gledalaca mada ne sumnjam da ima onih koji bi to videli kao vrhunsku domišljatost.

Ono gde film ume da bude zanimljiv jesu koreografije i same muzičke numere koje su vrlo zanimljivo režirane, i to u duhu starog holivudskog mjuzikla sa ambicioznim koregrafijama na liniji Busby Berkeleya. U tim scenama film “oživi” u svakom pogledu i išao bih toliko daleko da ga kažem da ga zbog tih scena treba videti, a to naročito važi za filmske profesionalnce i pasionirane filmofile. 

* * / * * * *

THE WALK

Retko imamo priliku da vidimo tako velemajstorski film kao što je THE WALK Roberta Zemeckisa, ostvarenje koje uspeva da se izbori sa nizom predrasuda kao što su istinita priča o kojoj je snimljen uspešan dokumentarac koji su "svi gledali", i svesna odluka da se umesto istinite priče prikaže "legenda" koja kroz svoje laži govori istinu o protagonisti, zatim neprekidno insistiranje na postojanju dve sekcije od kojih je jedna ona po kojoj će se film pamtiti, mada više nisam siguran koja je to od njih, i konačno odluka velikog i komercijalno uspešnog reditelja koji se narežirao vrhunskog spektakla, da sve to realizuje sa krajnje skromnim budžetom kao u vreme kada su filmovi još uvek bili filmovi a ne kapitalne investicije, i da rezultat zapravo bude film o čijoj se spektakularnosti priča. Za razliku od Georgea Millera koji je uradio sve suprotno, vrativši se svojim korenima da bi ih izvotoperio ogromnim budžetom uloženim u nešto besmisleno, Zemeckis se takođe vratio korenima, svojoj debitantskoj posveti Njujorku I WANNA HOLD YOUR HAND, i u novom pokušaju vrlo elegantno sve opteretio i dodatnom dozom "smisla”.

THE WALK se po svom imaginarijumu, po Parizu i francuskom šarmu šezdesetih, sećanjima na novotalasovsku ikonografiju, fetišizam Provanse, umnogome može okvalifikovati i kao nešto što odstupa od mainstream estetike a i posle dolaska u Njujork, Zemeckis pravi posvetu sedamdesetim, odeći i arhitekturi tog doba, kao i muzici koju kanališe i Alan Silvestri u svom funky scoreu. Treba imati na umu da je THE WALK vizuelno raskošan ali zapravo vrlo sveden film, koštao je tek 35 miliona dolara, a toliko ne košta ni rutinska studio romantična komedija, tako da je rekonstrukcija epohe data kroz detalje, kroz stvaranje atmosfere, mnogo više nego kroz zamašne setove. Naravno, THE WALK je daleko od siromašnog filma ali je prava filmska škola u pogledu toga kako se kroz nešto izgrađenih setova, nešto realnih lokacija i veštu postprodukciju može stvoriti utisak epohe.

Manji budžet omogućuje Zemeckisu da napravi ono što je želeo, prosto rečeno da ispriča priču o cirkuzantu, i to iz vizure samog cirkuzanta kojom opravdava niz vrlo zanimljivih ukrašavanja priče, od kojih je jedno od najzabavnijih neprekidno prelaženje sa engleskog na francuski jezik i nazad. Naime, THE WALK je praktično bilingualan film i neprekidno se poigrava sa klišeom da stranci u američkom filmu svi govore engleski, mada ključne emotivne momente igra na francuskom. Taj element upotrebe jezika takođe možemo posmatrati kao arty ukras.

FIlm je neprestano posmatran kao opravdanje za spektakularnu šetnju između zgrada urađenu u 3D, i neki kritičari su podvlačili razliku u kvalitetu između onoga pre nje i same šetnje. Ja iskreno ne vidim raspolućenpst filma, ne osećam da je Zemeckis u bilo kom segmentu angažovaniji nego u drugom i kada bih morao da “delim” film na dva dela ne znam koja polovina bi mi bila bolja.

Od savremenih filmova koji mogu biti dobra referenca za razumevanje THE WALKa svakako se nameće Scorseseov HUGO zbog sličnog odnosa prema showmanima, prema cirkuskom u junacima, i konačno zbog fetišističkog odnosa prema Francuskoj.

Mene je intimno film dodatno dirnuo jer me je podsetio u nekim segmentima, na jedan film koji je po kvalitetu naravno neuporedivo slabiji, ali je meni lično veoma važan a to je DOKTOR REJ I ĐAVOLI Dinka Tucakovića, za koji mislim da je želeo da na neki sličan način ispriča priču o dolasku Nicholasa Raya u Jugoslaviju, u vreme Ratka Draževića.

No, intimne opservacije na stvranu, THE WALK je izuzetan film, prava škola filmske režije, priča o junaku, zabavljaču, akrobati i cirkuzantu, koja u samom postupku uspeva da zarobi njegov duh.

* * * * / * * * *

Tuesday, October 6, 2015

THE MARTIAN

Ridley Scott se od reditelja od kog se moglo očekivati nešto korektno, barem dobro snimljeno, pretvorio u senilnog starca za kog familija strepi da li će napraviti eksces kada dođu gosti. Kako demencija napreduje, tako su i ekscesi sve češći i češći a THE MARTIAN je nažalost jedan od njih.

U svetu u kome se desio GRAVITY, film kao THE MARTIAN deluje tragikomično na svim nivoima, od režije, preko scenarija, do glume. Ponekad se desi da izađe neki film i naprosto izazove game change i hteo to Ridley ili ne, GRAVITY je bio taj film.

THE MARTIAN je istovremeno neverovatno staromodan i neverovatno slab u fundamentanim vrednostima koje su krasile baš staromodne filmove. Za početak, Drew Goddard u scenariju ne uspeva da generiše nikakvu dramu, a na konvencijama koje moraju proizvesti dramatičnost se itekako insistira. Međutim, cela paralelna radnja na Zemlji, lišena je sukoba, lišena je drame, svi se u svemu slažu, nijedna prepreka nije nesavladiva, sve ide kao po loju, koliko god je to moguće i pošto negde i senilni Ridley shvata da to sve ne vodi nikuda počinje da pumpa scene nekim isforsiranim slapstickom, nekim BIG BANG THEORY dijalozima, nekim neshvatljivim klišeima, od nerda na kog niko ne računa koji smisli slingshot do naivnih pokušaja dirljivosti sa tvrdim direkorom NASA i njegovom ekipom. Međutim, ceo zemaljski deo je naprosto slab te je slab pa ga Ridleyevi pokušaju dopingovanja humorom i gegovima čine još jadnijim. Trenutak kada se u product placement fazi pojave KInezi sa svojom raketom, sa sve KInezima koji su prikazani kao Maovi aparatčici sa digitronia koji se izražavaju u nekim lejmerskim maksimama, jeste tačka kada svako ko ima gram mozga potpuno diže ruke od svega.

Situacija na Marsu nije bitno bolja. Najbolje je kad Matt Damon ćuti i radi ili kada ne govori više od Toma Hanksa u CAST AWAYu. Međutim, za početak i za razliku od CAST AWAYa, Damonov lik nema nijednu ozbiljnu psihološku krizu, a Ridley je mnogo slabiji reditelj od Zemeckisa da bi dočarao negostoljubivost te nove lokacije. Mars u ovom filmu deluje kao neka rendom pustinja u kojoj je nemoguće disati lokalnu atmosferu ali sve ostalo je manje-više OK, gravitacija nam prija, na nebu ima obdanice, sve je to u vizuelnom pogledu OK i relativno podnošljivo. Nema one specifične fizike koja je potpuno neprirodna našoj percepciji prostora i kretanja kao u GRAVITYju, nema one opasnosti koja vreba iz svake bobice kao u CAST AWAYu. Nema zubobolje Toma Hanksa, mada Damon ima jednu hirušku intervenciju kakvu je Stallone sebi radio u svakom drugom filmu izuzev onih komedija.

Zatim, da bi se uopšte shvatilo šta se dešava, Matt Damon vodi video dnevnik i to je posebna neuralgična tačka jer u jednom trenutku THE MARTIAN postaje radio drama, a ono što Damon prati u tom video dnevniku je izrazito feelgood do granice neprijatnosti koja nastupa kada komentariše disco muzičku kolekciju svoje koleginice. Dakle, tu ne da nema nervnog sloma, nego stvar deterioira u pravcu nekakvog mlakog školskog programa u kome Damon predstavlja svoje naučne izume, ali inače od toga se negde oko pola filma prestane kada mu “suša uništi bostan” odnosno mraz mu upropasti krompir. Od tog trenutka sve do same završnice, genije naprasno prestaje da se bavi naukom.

Svemirski brod iz kog šalju ekspedicije na Mars je urađen u zero gravityju osim u jednoj prostoriji gde se rotacijom stvara efekat gravitacije i ta prostorija izgleda kao soba za sastanke u Raiffeisen Banci, sa sve nekim nameštajem i udobnim stolicama i naravno tu se dešavaju neki bitni sastanci koji su i glumački i rediteljski loše urađeni. Međutim, u filmu koji toliko insistira na realizmu potpuno je neverovatno da zalutaju takvi space opera momenti.

Kad je o realizmu reč, možda bismo mogli reći da je THE MARTIAN i imao odsustvo drame baš zbog Ridleyevog pokušaja da učini realističnim, odnosno da ga pretvori u film koji govori o fikciji bliske budužnosti tretiranoj kao istinita priča. Nažalost, ako je to želeo da uradi onda ga je preopteretio feelgood momentima i dosta sumnjivim dizajnom podjedinih objekata.

Glumačka podela je prilično brzopleta. Ako izuzmemo Damona koji postao predmet memeova, prvo jer ima sličnu ulogu kao u INTERSTELLAR, potom jer je ovo opet film u kome ga neko odnekle spasava, u nekoliko drugih uloga, recimo Jessice Chestain ili Mackenzie Davis koja će uskoro na set početi da dolazi sa tastaturom zalepljenom za prste.

THE MARTIAN je film koji počne relativno dopadljivo i probudi gledaočevu nadu ali se onda raspadne u nešto što je baš staračka nemoć. Tako da ovo nije ni Ridleyev najbolji film u svemiru, mada bolji je od PROMETHEUSa, ni Damonov, jer ELYSIUM je za ovo master class, i generalno vrlo potcenjen film.

I tu dolazimo do Blomkampa, sjajnog reditelja kog su džukele dokusurile i bacile na kolena da prekrši svoje obećanje da neće raditi nastavke i strip-ekranizacije i to dovodeći ga baš kod Ridleya da u njegovoj produkciji radi novi ALIEN. Umesto da gledamo Blomkampa, kako radi nadalje, mi gledamo ove muzejske filmove kakve snima Ridley. I ljudi kao Blomkamp još zavise od njega...

* * / * * * *

Monday, October 5, 2015

DELITTO IN FORMULA UNO

DELITTO IN FORMULA UNO Bruna Corbuccija, Sergiovog mlađeg brata privukao me je svojim naslovom i činjenicom da je u radu na filmu bio angažovan Remy Julienne. Naravno, kao i svaki pravi italijanski exploitation imao je dovoljno aduta da me namami i potom ne isporuči ni deo onoga čemu sam se nadao, a ti aduti su poneki član ekipe i naslov koji atraktivno sumira temu filma.

Remy Julienne je imao priliku da uradi jednu poteru koja je pristojna ali zbilja ništa naročito i svakako mnogo manje od onoga čemu sam se nadao u spoju sa naslovom.

A naslov je naravno izneveren na svim nivoima. Prvo Formule ima vrlo malo u filmu ali se i samim zločinom, glavni junak detektiv Nico Giraldi bavi vrlo malo. Film troši jako puno vremena na neke sporedne slučajeve koji imaju vrlo malo jakih veza sa onim iz naslova, a kako je reč o serijalu detektivnskih filmova, Tomas Milian u svakom pogledu nudi jednu dekadentnu verziju detektiva Nica Giraldija i u pogledu igre a naročito načina na koji se poigrava sa svojim kostimom.

Ovo je bio osmi ili koji već nastavak serijala DELITTO o Nicu Giraldiju pa gledano iz tog ugla nije baš ni da sam imao čemu da se nadam. 

* 1/2 / * * * *

SLEEPING WITH OTHER PEOPLE

Pogledao sam SLEEPING WITH OTHER PEOPLE Leslye Headland, njen novi pokušaj posle BACHELORETTE da sa glumcima major kalibra uradi prljavi indie romcom. Rekao bih da je ovog puta još manje uspela uprkos činjenici da je u glavnoj ulozi imala Jasona Sudeikisa koji je vrhunski talenat i koji je učinio sve što može da bude emotivni centar ovog filma, ali naprosto to nije bilo dovoljno. Prvo, Alison Brie koja je raspoložena za nadigravanje, ipak nije njegov nivo. A onda naprosto ni humor, ni romansa, pa ni mehanika zapleta zapravo nisu proradili. Moja očekivanje od Leslye Headland delimično su bazirana na nečemu što je zapravo verovatno fusnota u njenoj karijeri, pisanje za seriju TERRIERS koja da,  još uvek, uspeva da me podstakne da se nadam vrhunskim rezultatima članova njene ekipe. 

BACHELORETTE je bio debi koji obećava ali ne uspeva da pruži zaokružen rezultat. SLEEPING WITH OTHER PEOPLE nažalost ne dobacuje ni do toga.

* * / * * * *

PARTISAN

Pogledao sam PARTISAN Ariela Kleimana, pretencioznu stilizovanu melodramu o sazrevanju koja kroz angažman Vincenta Cassela i vešto ubačenim “žanrovskim hookom” pokušava da mu podigne reputaciju i doda novu dimenziju atraktivnosti. Nažalost, ovo je film smešten Nigde, koji se dešava Nikada i nažalost nije baš da ne govori Ništa, ali nije baš ni da se pretrgao u tom pogledu.

Cassel pokušava da bude osnovna račk prestiža u ovom filmu koji namerno pokušava da izgleda kao prevaziđeno istočnoevropsko umetničarenje, samo lišen sociopolitičkog konteksta a bez istinske fascinacije imaginarijumom tog tipa filma.

Melodramski aspekt je takođe mutan, a kako autor beži od jednostavne identifikacije gledalaca sa likovima i onda i on ne funkcioniše baš najbolje.

Sve u svemu, PARTISAN je u najavama delovao kao senzacija ali film ne samo da nije dobar, nego nije ni ono što nam je u pogledu sadržaja obećavano... 

* 1/2 / * * * *

Sunday, October 4, 2015

MANNEN FRAN MALLORCA

Pogledao sam MANNEN FRAN MALLORCA Boa Widerberga, prvu bioskopsku ekranizaciju Leifa Perssona, i to u režiji čoveka koji je snimio do tada najuveniji šedski krimić. U ovom filmu iz 1984. Persson po prvi put dobija priliku da ekranizuje svog junaka detektiva Jarnebringa koji će potom protagonista i na televiziji.

Ovaj film je nastao po uspešnom Perssonovom romanu napisanom posle otpuštanja iz policije zbog otkrivanja poznatog seks skandala u švedskoj vladi i policiji i priča se bavi upravo tim slučajem, pokazujući mehanizme pritiska tajnih službi na vladu i policiju.

Priča kreće iz istrage jedne naizgled rutinske pljačke, u kojoj počinilac kreće sa brutalnim uklanjanjem svedoka da bi se sve završilo načinjanjem slučaja koji policajci ni po koju cenu ne smeju da isteraju do kraja.

Widerbergova režija je energična, sa dosta potere kamere i elegancijom čak i u scenama kada se snima sa ramena. Ovaj film je postigao uspeh o čemu govori i činjenica da je isti glmac potom igrao Jarnebringa u filmu I LAGENS NAMN. Uprkos tome što je Widerbergov film bitno bolji o onoga koji će potom snimiti Sjovall, ipak se u mnogim situacijama scenario koji potpisuje sam reditelj oslanja na neke usiljene koincidencije i prikazuje Štokholm kao “manji grad” nego što zaista jeste.

Ipak, ukupno uzev MANNEN FRAN MALLORCA je značajan švedski krimić i bitan doprinos evropskoj tradiciji u ovom žanru. Sve greške kad se ostave po strani, Widerbergova inscenacija i rad s glumcima pokazuju reditelja koji itekako ima upečatjiv rukopis. Od toga profitira naravno i sam Persson kome upravo Widerbergova sigurna ruka omogućuje da dobije dobro struktiranu bioskopsku ekranizaciju. 

* * 1/2 / * * * *

Saturday, October 3, 2015

CARTEL LAND

Kathryn Bigelow nije pogrešila kada je kao izvršni producent potpisala dokumentarni film Matthewa Heinemana CARTEL LAND. Ovaj film je potpuno na liniji njenih rediteljskih radova, izrazito muška i višeslojna priča, uzbudljiva ne samo u okvirima istorijskih događaja koje opisuje, i dramskog razvoja situacije već i vizuelno. CARTEL LAND je priča o prednostima i nedostacima “naoružavanja narod”. Konkretno, ovde se govori o dve grupe “naoružanog naroda”, antifederalnih grupacija u Arizoni koje žele da preuzmu kontrolu u pograničnom pojasu prema Meksiku, i narodu u Meksiku koji se samoorganizovao u borbi protiv kartela.

Iako je formalno kartel glavni protivnik obe grupacije, Heineman pokazuje da su ove grupe i po sastavu i po pozadini bitno drugačije. Američku čine otpadnici, ljudi bez profesije, rasisti, traumatizovana sirotinja, dočim meksičku zbilja čini narod koji više nije mogao da trpi kartelski zulum. No, kako borba dobija na zamahu, pokazuje se da ni narodna buna nije imuna na korupciju, finansijsku, političku i moralnu.

U centre priče su dvojica vođa, od kojih je zanimljiviji meksički narodni tribun doktor Mireles koji predstavlja emocionalni pa i moralni centar dešavanja, iako ne možemo reći da je i on sam imun na korupciju i izazove koje postavlja moć.

Heineman je ili genije inscenacije ili je imao pristup ljudima i događajima bez presedanja. CARTEL LAND je moderni vestern, sa kamerom koja se nalazi u epicentru dešavanja, od narodnih zborova i backroom dogovora do revolveršakih obračuna sa kartelima. Čini se da su Meksikanci kudikamo bili otvoreniji u prikazu svog modus operandija od antifederalnih Arizonjana jer u jednom susretu sa meksičkim emigrantima, ovi deluju mnogo politički korektnije nego što bi se očekivalo. Dočim Meksikanci nemaju strah da pred kamerama pokažu svoje uživanje u nadmoći proistekloj iz naoružanosti.

Heinemanov film na kraju svega ipak pokazuje da je veliko narodno nadahnuće itekako sklono padu u korupciju i nažalost, mislim da će gledaoci sa raznih podneblja lako prepoznati neke od svojih pokreta koji su doživeli sličnu sudinu. Ipak, malo ko je dobio ovako narativno i vizuelno uzbudljiv dokument o usponu i padu, i borbi za pravdu koja nikada ne izlazi iz mode.

* * * * / * * * *

Friday, October 2, 2015

SPOOKS: THE GREATER GOOD

Pogledao sam SPOOKS: THE GREATER GOOD Bharata Nallurija, film nastao iz BBC serije koja je uspešno išla skoro punu deceniju, proizvela jedan spin-off i može se računati kao uspešan britanski odgovor na 24. SPOOKS je bio serija koje je odgovorila na špijunsko-teroristički izazov ubrzo posle 24 unoseći dozu britanske uzdržanosti i policijskog procedurala. Nisam gledao sve sezone i epizode ali ću pokušati jer mi je serija zanimljiva. Iako ne mogu reći da je brains SPOOKSa bitno veći od 24kinog, ili da je uspeo da zameni njeni brawn, ova serija ipak ima svoje mesto, između ostalog i korz mešavinu meta-arca i case of the week strukture,

Film THE GREATER GOOD izlazi u sezoni kada je zavladao spy movie fatigue i kada mu je kao žrtva pao mnogo bolji i ambiciozniji film poput THE MAN FROM UNCLE. U okolnostima kada je godina iznedrila KINGSMAN, UNCLE, pa i nesrećno ROGUE NATION a čeka se SPECTRE, THE GREATER GOOD nije imao šta da traži. Ipak, posle pogledanog filma, teško je reći da je ovo bio sasvim nepotreban naslov.

Naime, THE GREATER GOOD ni po budžetu ni po drugim mogućnostima, kao što je recimo glumačka podela, nije skupi blokbaster. Niz faktora čini da ovaj film ostane “manji” a opet žanrovski sasvim sigurno utemeljen na teritoriji repertoarske špijunske priče. Nažalost, film bi imao koristi od harizmatičnijih glumaca, Kit Harrington pre svih nije dorastao ovom zadatku uprkos velikoj slavi koju mu je doneo GAME OF THRONES. Kit ni u pogledu šarma niti fizičke snage ne odgovara liku špijunu-usamljeniku-avanturisti koji dolazi u kožnjaku i kao rogue spasava britansku agenciju. Peter Firth je kudikamo prihvatljiviji u mentorskoj ulozi, mada su zapravo epizodisti Jennifer Ehle i Tim McInnerhy kao epizodisti pravi ljudi na pravom mestu sa adekvatnim “formatom” u odnosu na ulogu.

Zaplet je jednostavan i efektan. Izlaže se brzo kao da gledamo epizodu televizijske serije i za gledanje filma NIJE POTREBNO PREDZANJE GLEDANJE SERIJE, štaviše mislim da će ak fanovi serije biti manje zadovoljni od onih koji to nisu.

Bharat Nalluri, reditelj koji je rediteljski lansirao i okončao SPOOKSe, vrlo sigurno i sa skromnim budžetom uspeva da izrežira sve što treba, i THE GREATER GOOD mi je bio zanimljiv baš kao recept kako film iz “manje kinematografije” može da pokuša da se formuliše kao high concpet špijunski blokbaster. U tom pogledu, iako je film namenjen najširem internacionalnom tržištu, uostalom dolazi iz zemlje koja je iznedrila Bonda i dala know how za mnoge klasike špijunskog podžanra, smatram da je mnogo poučniji autorima koji dolaze iz još manjih kinematografija

Samo zbog uverenosti da su Britanci mogli izabrati dva bolja leada, filmu dajem manju ocenu nego što bi dobio da je nemački, ruski, španski, francuski ili srpski. 

* * 1/2 / * * * *

I LAGENS NAMN

Pogledao sam I LAGENS NAMN veterana skandinavskog bioskopskog i televizijskog krimića Kjella Sundvalla. Reč je o ekranizaciji romana Leifa WG Perssona, poznatog po serijalu o inspektoru Backstromu koji je prošle godine imao globalnu prezentaciju u formi Foxove, nažalost ukinute, serije. I LAGENS NAMN je film iz 1986. godine, snimljen je u periodu kada je Persson već napustio policiju i počeo da piše članke i knjige, ipak decenijama pre nastanka Backstroma. Ton ove ekranizacije je stoga dosta daleko od onoga po čemu je Leif danas najpoznatiji, ali i od onoga što danas krasi Scandi Noir.

I LAGENS NAMN je amerikanizovan krimić, možemo ga lagano proglasiti rip-offom MAGNUM FORCEa kome međutim nedostaje upravo “Inspektor Kalahan” da bi bio prava “klopka za Inspektora Kalahana”. Glavni inspektor koji istražuje slučaj interventne patrole štokholmske policije koja je uzela zakon u svoje ruke, i pokušava da se razračuna sa raznim prestupnicima a pre svega da udari na jugoslovensku mafiju, krajnje je bled i neupečatljiv.

U nekim svojim drugim radovima, više ellroyevskog tipa, Persson je pokazao fascinaciju ekstremno desnim krilom pripadnika štokholmske policije pa njih ima i ovde, i prikazani su baš kao grupa iz MAGNUM FORCEa, sa sve jednom pripadnicom jer kod Šveđana i među zločincima imaju kvote za žene.

Činjenica da su na meti jugoslovenski kriminalci je zanimljiva, uostalom ovo je pionirski slučaj da je ova mafija prikazana u stranom filmu, premda u ovom filmu ne možemo reći da je anticipiran jako efektan prikaz jugo-mafije iz PUSHERa ili SNABBA CASHa. Ovde su Jugosloveni tretirani pre svega kao doseljenici, prilično amorfni i bez nekih obeležja. Čak ni prezimena nisu baš pogođena iako se jedan od pripadnika zove Miloš.

Ipak, sasvim je logično da se u ovom periodu javljaju filmovi o jugomafiji, a po opisu nekih drugih Perssonovih ekranizacija rekao bih da ga i u nekim drugim delima inspiriše ova kriminalna grupa koja je u jednom periodu dominirala tamošnjim podzemljem.

I LAGENS NAMN je ruku na srce dosta konfuzan film koji uprkos tvrdoj inscenaciji Kjella Sundvalla nema pravu narativnu disciplinu. Između ostalog, postoje jako duge deonice bez glavnog junaka i njegove istrage i po tim detaljima se vidi da Sundvall mnogo više snage troši na kopiranje imaginarijuma američkog policijskog filma nego njegove istinske strukture gde se sve prelama kroz junaka-istražitelja.

Otud i ovaj film ostaje pre svega zanimljiv za fanove krimića i entuzijaste za skandinavsku tradiciju u tom žanra. 

* 1/2 / * * * *

Thursday, October 1, 2015

ŠIŠKA DELUXE

Pogledao sam ŠIŠKU DELUXE Jana Cvitkoviča. Ova komedija slovenačkog venecijanskog laureata nije učinila mnogo da me približi njegovoj poetici iako pretenduje da bude vrlo komunikativno delo. Nažalost, iako ostavljam mogućnost da tu ima nekog lokalnog humora koji ja ne razumem, ovaj film mi deluje kao neko iživljavanje reditelja koji može da radi šta hoće, dohvata se žanra koji ne ceni previše i onda snima koješta. Premijera na festivalu u Montrealu pokazuje da Cvitkovičevo ime nije bilo dovoljno da mu obezbedi neki jači festival.

INFINITELY POLAR BEAR

Pogledao sam INFINITELY POLAR BEAR Maye Forbes, vrlo zanimljivu autobiografsku fikciju o odrastanju dve devojčice sa ocem koji pati od manične depresije. Maya Forbes je stekla moje poštovanje radom na genijalnoj seriji THE LARRY SANDERS SHOW gde je počela kao scenarista da bi na kraju postala i jedan od producenata. INFINITELY POLAR BEAR je duhovit film, međutim ipak stavlja veći akcenat na onu mračnu stranu koja bi se mogla prepoznati u kovanici “crni humor”. Kao i u depresiji, nad nekim toplim, vedrim ili naprosto smešnim dešavanjima nadvija se “crni oblak”.

Mark Ruffalo igra oca i napravio je zaista izvanrednu ulogu. Njegov Cameron Forbes je čovek koji ima sve potrebne osobine za dobrog tipa sa problemom oličenim u tome što ga bolest pobeđuje i toga je svestan i on sam i njegova okolina. Ruffalo vrlo dobro uspeva da kanališe tu samosvest emancipovanog duševnog bolesnika, i njegova igra prevazilazi inicijalni high concept priče o čoveku koji uprkos bolesti mora da brine o dve kćeri dok mu žena ide na školovanje.

Drugi sloj filma je prikaz epohe, Amerike na kraju sedamdesetih gde se još uvek nije u potpunosti zaokružila emancipacija žena a rasna jednakost nije ni u najavi. Ceo look osamdesetih fantastično kanališe DP Bobby Bukowski koji uspeva da dočara njihovu vibrantnost ali i da učini da film zaliči na filmove tog vremena.

Ukupno uzev, i to je potpuno neočekivano iz više razloga, najpre zato što je Maya Forbes scenarista, INFINITELY POLAR BEAR je vizuelno uzbudljiv film, ne samo zbog kolorita koji je proizveo Bukowski već i zbog vrlo nervozne kamere i zanimljivog kadriranja kojim se jako efektno prenosi emocija ove disfunkcionalne porodice. 

Možda najveće priznanje za ovaj film može biti to što pored ozbiljne porodične traume, sa elegičnim ishodom, uspeva da bude i šarmantna porodična priča na liniji KRAMERa.

* * * / * * * *

PSI BREZČASJA

Pogledao sam dobitnika nagrade kritike na slovenačkom nacionalnom festivalu u Portorožu, i da ne znam da je IDILA dobila glavnu nagradu, olako bih ga otpisao kao “tipičnog jugoslovenskog dobitnika nagrade kritike”. Film PSI BREZSČASJA Mateja Nahtigala je tipičan favorit kritike od svoje postavke pa nadalje, jednostavan je, oslanja se na estetiku gangsterskog filma i noira i mogao bi se posmatrati kao nešto što bi nadražilo pljuvačne žlezde regionalnih žanrovaca srednje i starije generacije, upravo svojom arty intervencijom u odnosu na poznate obrasce.

Međutim, za početak je bitno poređenje sa IDILOM u kome Nahtigalov film sa svim svojim nedostacima deluje kao Bergman, Scorsese i Refn u isto vreme, kao GET CARTER našeg doba. Evidentno je da još uvek imam teškoće da shvatim kako je IDILA dobila nagradu jer spada u onaj red bizarnih exploitiation promašaja koji naprosto nisu te sreće da budu nepravedno nagrađeni. Nepravedne nagrade su ipak uvek namenjene pretencioznim ili barem angažovanim promašajima. No, eto ako je exploitation promašaj dobio nagradu, onda možda ni PSI BREZČASJA nisu tipičan “kritičarski laureat”.

U izvesnom smislu, po zapletu bismo ovaj film mogli definisati kao slovenački GET CARTER. Tvrdi tip se vraća u rodni grad kako bi istražio smrt brata a tamo zaključuje da se krug osmunjičenih kreće oko moćne porodice koja ima kriminalne i političke interese, lokalnog gangstera i fatalne žene. Razrešenje donosi podjednaku ako ne i veću dozu ironije nego GET CARTER.

U pojedinim deonicama Nahtigalovo gaženje po obrascima noira dovodi do efekta parodije, a u pojedinim taj svedeni tough guy pristup nije loš.

Nahtigal ima backround u svetu fotografije i rokenrola sa pratećom video produkcijom, stoga ne čudi da je njegov film doneo određenu vizuelnu artikulisanost, ali daleko od toga da se može nazvati spotovskim ili pak visokoestetizovanim. No, estetizovan jeste, i na nivou vođenja priče uprkos jednostavnosti pokušava da bude ambiciozan, pa u jednom trenutku čak i da rizikuje.

Kraj filma, odnosno zaključenje priče je vrlo efektno.

Nahtigal se solidno snašao sa glumcima koji nisu preterano jaki u perosnality domenu, izuzev Radka Poliča naravno, ali su aposlutno svesni svog zadatka i ispunjavaju ga kako treba.

Na kraju, ipak ta autentična boja koju bi slovenačka lokacija trebalo da donese ne uspeva da u potpunosti odmakne pse od GET CARTERa, POINT BLANKa i prepoznatljivih uzora u dovoljnoj meri da se ukloni od epigonskog statusa. No, u odnosu na IDILU, ovo je znatno ozbiljnije ostvarenje- 

* * / * * * *

КИНО ПРО АЛЕКСЕЕВА

Pogledao sam КИНО ПРО АЛЕКСЕЕВА Mihaila Segana, jedan od onih filmova gde se prvu polovinu filma čudim kolika je reditelj budala a drugu polovinu kolika sam ja budala što to uopšte gledam. Segan je snimio ambiciozan film koji je želeo da kaže mnogo ali je strukturalno, pa i na nivou supstance ostao na nivou studentskog filma. Teško je o ovom filmu i njegovim problemima govoriti bez spoilera a onaj ko ipak hoće da ga gleda, neka ne čita dalje.

Naime, ovo je film o čoveku kog novinarka poziva u Moskvu da govore o njegovom kantautorskom radu, s tim što to zapravo nije klasičan kantautorski rad već čuvena ruska “autorska pesma”, i onda kreću reminiscencije na dva života - jedan je njegov pravi život u kome je Aleksejev kantautor-amater koji zapravo radi kao inženjer, a drugi je izmaštani život u kome on ne samo da komponuje već i “živi” kao umetnik.

Taj sukob u kome je čovek kantautor u oba slučaja ali je u jednom inženjer a u drugom “ander” je zapravo jedna dosta interna sovjetska stvar. Naime, “tehnička inteligencija” je bila uslovno rečeno povlašćena u SSSR nasuprot intelektualaca i ne-režimskih umetnika, tako da je junakov izbor da bude inženjer i pevač uporedo zapravo znak velikog konformizma, ali to je jako teško razumeti bez žešće upućenosti u životni stil Sovjeta i njihove društvene okolnosti.

Međutim, kako onda Aleksejev biva pozvan u emisiju gde voditeljka pronalazi određene artefakte koji potvrđuju da je on bio cenjeni “ander”? Pa, to je zato što je zapravo reč o nekadašnjoj devojčici koja je bila zaljubljena u njega i sada je odlučila da mu ulepša kraj života.

Ne šalim se.

Seganov film je tehnički korektno ali ne naročito spektakularno realizovan i imajući u vidu stepen budalastosti, relativno je pitak. Međutim, ovo je jedan od onih radova ogromne pretenzije koji čak ni strukturalno ne uspevaju da je izdrže. 

* 1/2 / * * * *