Sunday, December 2, 2012

SMRT ČOVEKA NA BALKANU

Pogledao sam SMRT ČOVEKA NA BALKANU Miroslava Momčilovića. To je možda i najetabliraniji film ovog scenariste i reditelja, a i pionirski primer found footage filma kod nas. Moram priznati da me prihvatanje na koje nailazi ovaj film kod publike ne čudi, u tom smislu što me od naše publike i inače ništa ne čudi. Naprosto, ovaj film uspeva da ubode to neko "opšte mesto" na kome ostaje i sa kog se ne odmiče što našoj publici godi. Uostalom, publika jako teško uspeva da utvrdi razliku između "pravog" Dušana Kovačevića i neke sedmorazredne kopije koju Momčilović nudi i prilično popunjena sala Koloseja je jako srdačno reagovala na svaki nagoveštaj humora ili psovke.

Ono što me međutim čudi jesu neverovatno velike pohvale za ovaj film koje stižu od ljudi iz esnafa, kritike, festivala, a prisutne su čak i interno među ljudima jer ovo je ostvarenje zaista prilično sumnjivo i nema mnogo argumenata kojima bi se moglo braniti.

Naravno, izbegavam teške reči jer sam iste sedmice gledao ARTILJERO, taj kolektor većine najstrašnijeg u našem filmu za šta smo bili ubeđeni da je zauvek izlučeno i zaboravljeno. Momčilović je međutim još uvek aktivan učesnik našeg kinematografskog košmara i njegov film se mora shvatiti ozbiljno. Međutim, problem je u tome što u ovom filmu nema ničega što bi trebalo shvatiti iole ozbiljno.

Scenario je na nivou silom proširene jednočinke nekog osrednje talentovanog studenta dramaturgije na prvoj godini. Višeslojnosti gotovo da nema, estetsko polazište je bazirano na pokušaju da se na neki način malo revitalizuje polaz Dušana Kovačevića, samo bez mašte, smisla za humor i veštine velikog dramatičara. Naravno, povratak ovom klasiku je legitimna strategija u našoj kinematografiji i dramaturgiji, i pokušaji toga su stalni, ali Momčilovićev domet je nažalost na nivou osrednjeg talenta sa prve godine. Ovaj film je često definisan kao "snimljeno pozorište", međutim, ovaj komad koji Momčilović naziva scenarijem ne bi nikada mogao da prođe u pozorištu, barem ne profesionalnom, ako bi ono imalo ikakve kriterijume. Dakle, ovaj film možda i jeste "snimljeno pozorište" ali ono što se pred kamerom dešava nije relevantno pozorište.

Kad je reč o found footage postupku, tu su stvari daleko kompleksnije. Naime, uvođenje web kamere kao forme trebalo da nam nešto implicira. Ali na kraju cele priče ono što imamo jeste utisak da je sve snimljeno sa jedne pozicije kamere i to je to. Naime, imamo glumce i to zvezde u svim ulogama što dakle jasno sugeriše da nije reč o nekom istinskom "dokumentarnom" materijalu. Kako onda percipirati ovaj film? Film sa zvezdama snimljen iz jedne pozicije? Zašto taj mučni koncept držati sve vreme kada već na nivou pripreme projekta odnosno na nivou glumačke podele, film nije elementarno ubedljiv?

Tome doprinosi artificijelna glumačka igra, artificijelan tekst, i sve ostalo što nas jako odvlači od bilo kakve dokumentarnosti, životnosti, hiperrealističnosti ovog igrokaza. Ako je Momčilović već intervenisao u odnosu na "realnost" na nivou teksta i glume, zašto onda nije intervenisao kad je reč o vremenu i prostoru? To bi svakako pomoglo utisku. Ovako film deluje kao da se grupa poznatih glumaca izmotava pred nekom kamerom i govori nižerazredni kovačevićevski tekst.

To sve nije neko veliko iznenađenje. Ali, iznenađuje da takav skup nedopustivih grešaka unutar odabranog koncepta može da prođe kod bilo koga ko iole zna nešto o filmu i tome kako se koji utisak postiže i konstruiše.

Popularnost ovog filma je prilično velika u odnosu na budžet i snimanje od nedelju i po dana. Međutim, to što je film profitabilan sa nekoliko desetina gledalaca ne čini ga populističkim fenomenom koji bi samim tim iskoračio izvan domena kritike. Dakle, nejasno je kako nekom profesionalcu ova vrsta glupih odluka može da bude u redu, i kako ovakav film ipak odlazi na nekakve festivale i tamo postiže neke uspehe, osim ukoliko se ne vodimo hipotezom da ljudi tamo misle kako su naši glumci naturščici i kako realnost u Srbiji zaista ovako izgleda.

Ako imamo u vidu da je deo found footage miljea koristio upravo ovaj format kako bi pokazao nekakvu tehničku usavršenost, Momčilović je izabrao ovaj koncept kako zapravo ne bi morao da ponudi bilo kakvu rediteljsku veštinu iza kamere. Ako su njegovi raniji filmovi zahvaljujući lošim intervencijama iza kamere bili manje ili veće izrugivanje profesiji, onda je SMRT ČOVEKA NA BALKANU, Momčilovićevo svesno uklanjanja iz "profesije", ali bez svesti da takva vrsta filma takođe postoji i da je ona sama po sebi formulisala neku vrstu izraza i pravila. Dakle, Momčilović je bežeći od "akademskog filma" došao negde gde takođe postoje "pravila" koja su njemu nepoznata.

Doduše, ni ne slutim na osnovu čega je neko ko je na nivou scenarija toliko konvencionalan umislio da ume da produkuje nešto što se može plasirati kao "stvarnost" i postići taj nivo ubedljivosti.

Očigledno je Momčilović uspeo da se dosta duboko integriše u establišment i da time omogući reprodukciju svoje teorije šta je želeo da postigne kao nečega što je u filmu i ostvareno.

Čini se da glumci takođe bespogovorno veruju Momčiloviću tako da svaki od likova igraju sa naročitim trudom da u karakteru nađu nešto čega zapravo nema. U tome naročito preteruje Radoslav Milenković, inače dosta solidan glumac koji se malo raspustio u poslednje vreme.

SMRT ČOVEKA NA BALKANU će svakako imati više smisla na televiziji. Štaviše, imajuči u vidu našu TV ponudu, bilo bi lepo da ima makar i ovakvih TV drama, ali to nije neki domet. Naročito ne za bioskop.

No comments:

Post a Comment