Friday, January 27, 2012

SVANUĆE

Nikola Tanhofer je jean od mojih omiljenih reditelja, pre svega zbog svog vrlo efikasnog pristupa pripovedanju i izuzetne vizuelne kulture koju je stekao radeći kao direktor fotografije. U SVANUĆU iz 1964. godine sve dobre odlike Tanhofereovog odnosa prema vizuelnosti su i više nego evidentne, on se potvrđuje kao izuzetno vešt i moderan reditelja, međutim, na planu vođenja priče ovaj film je pre svega nejasan a zatim i u ozbiljnoj formalnoj neravnoteži.

SVANUĆE počinje kao potpuno nejasna gotovo pa francuski novotalasovska melodrama a zatim se transformiše u blue collar suspense triler na železnici u najboljoj američkoj tradiciji, ali taj spoj deluje proizvoljno i više kao greška nego kao znak Tanhoferovog nepredvidivog spajanja žanrova.

Tim pre je šteta što je u svakom od tih segmenata ovaj crno-beli film izvanredno realizovan. Time se samo povećava osećaj koliko je na planu vođenja priče i onoga što je ipak osnov vrste filma kojom se bavi Tanhofer pogubio konce.

Otud će SVANUĆE pre svega biti zapamćeno kao jedan vrhunski vizuelni primer jugoslovenskog filma o industrijalizaciji i radnicima koji propušta da ispriča priču i ima bilo kakvu poentu osim najopštijih mesta o radničkoj solidarnosti koja je ipak samo sporedni motiv ako imamo u vidu koje sve teme Tanhofer pokušava da dotakne.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment