Tuesday, November 15, 2011

THE DEVIL'S DOUBLE

Pogledao sam THE DEVIL'S DOUBLE Lee Tamahorija, i reč je o filmu koji je problematičan na više nivoa.

Pre svega, reč je o filmu koji je bazira na iskazima Latifa Yahie koji je odavno poznat kao nepouzdan svedok, nekoliko zapadnih novinara smatra da su njegove priče mahom izmišljotine, a da su neke stvari koje tvrdi, naročito vezane za obrazovanje i falsifikat. Otud ovaj film ima minimalnu istorijsku pouzdanost. Naravno, istorija ne bi trebalo da bude prepreka dobrom filmu, ali poprilično je nemoralno praviti film o ubijenom čoveku, predstavniku jedne vojno poražene strane, u kome ga blati neko ko je osvedočeni lažov i oportunista.

Sam ton filma je banalan. Ponašanje Udaya Husseina, čiji je životni paradoks u tome što je istovremeno imao LDPovske navike i oca na čelu BAASa prikazano je kao jedna neprekidna karikaturalna orgija, u kojoj Uday ne samo da ne deluje kao ozbiljan negativac već spada u red retkih filmskih tirana kojima maltene svako ko je hteo saspe sve u lice. Ne pamtim da sam ikada video film o represiji i dikataturi u kome tiraninu potčinjeni sve vreme kolutaju očima, iščuđavaju se, otvoreno odbijaju njegove naloge i prkose mu.

Kakav god da je Uday zaista bio, a čak i po pouzdanijim izvorima i konkretnim istorijskim događajima nije baš bio momak kog bi svaka majka poželela za zeta, on ne može da postoji kao filmski lik ako nije barem elementano branjen. A Tamahori ne uzdiže Udaya iznad jedne karikature, slabića sa svim nivoima, u rasponu od edipalne fascinacije majkom, preko grubosti prema učenicama koje je kupio sa ulice da bi ih silovao, naročite nežnosti prema jednom transvestitu sve do toga da je imao mali polni organ. Latif je s druge strane anđeo - nikada se nije okoristio, nikada nije prećutao Udayu kad pretera, bolji je bio u krevetu od njega (što je dosta neobično ako imamo u vidu da je - sudeći po ovom filmu - Uday imao kad da nauči) i generalno je bio pepun ukusa, samilosti i strpljenja.

Dakle, Uday je prikazan kao esencija Zla, samo što ovo u filmu nije Zlo, to je samo jedna obest koja se gotovo pa naturalistički može objasniti. Čudi me da Lee Tamahori, čovek koji se pre neku godinu obukao kao žena i nudio seksualne usluge za novoc u LA - zato što to seksualno uzbuđuje njegovu suprugu - nije prišao ovoj temi sa više takta i razumevanja.

Ali, ako ostavimo po strani to što od Tinta Brassa, razvratni život jednog vladara nije bio povod za soft core, Tamahori je na nivou elementarnih rediteljskih stvari ispod svog nivoa u ovom filmu. Iako se, izuzev DIE ANOTHER DAY, ne može reći da je Tamahori ikada snimio neki zaokruženo vanredan film, on je uvek bio na visokom nivou i otrpilike je znao šta radi. DEVIL'S DOUBLE je međutim žanrovski konfuzan, odnos prema likovima je površan i zbunjujući, melodrama na kojoj se film bazira je na granici parodije u pojedinim deonicama, a po tretmanu nasilja i seksa, ovo je više exploitiation nego istinsko žaljenje za Udayevim navodnim žrtvama.

Naročito je degutantno videti ovakav film ubrzo posle Gadafijeve smrti. Sigurno je da su ljudi poput Pukovnika bili bećari i umeli da se lolaju na jednom visokom nivou, ali ovakvi filmovi ne samo da infantilizuju njihovu političku poziciju nego čak ni tu infantilizaciju ne rade kako treba.

DEVIL'S DOUBLE je nastao u nekakvoj nezavisnoj, vanameričkoj produkciji i u njemu se oseća koliko holivudski sistem ipak kanališe reditelje. Tamahori je u ovom filmu mogao da napravi tematski najuzbudljiviji film svoje karijere i to je propustio da uradi.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment