Friday, November 11, 2011

THE ADVENTURES OF TINTIN

Pogledao sam Spielbergovog TINTINa čim je izašao prošle sedmice ali sve do danas sam razmišljao kako da priđem tom filmu. Samo gledalačko iskustvo je zaista izuzetno prijatno, u pojedinim fazama fascinantno, kako na planu tehničke realizacije tako i na planu mašte sa kojom su pojedine situacije realizovane. Spielberg se u nekim scenama potvrđuje kao genijalan reditelj sa izuzetnim osećajem za ritam, humor i kompoziciju kadra. U pojedinim scenama čak film ne samo da istražuje granice tehnike već i granice maštovitosti i nudi neke ingeniozne potvrde Spielbergovog talenta. Rečju, u TINTINu tehnika motion capture animacije nalazi punu primenu i daje Spielbergu slobodu da sen potpuno raspusti.

Međutim, TINTIN po mom dubokom uverenju ne ostavlja iza sebe naslove kao što je BEOWULF recimo, pa čak ni CHRISTMAS CAROL. Naime, iako je TINTIN jako duhovit na nivou scenarija koji potpisuju britanski All-Starovi Steven Moffat, Edgar Wright i Joe Cornish, ono što nedostaje jesu pravi karakteri i prava priča. S jedne strane, ja sam strip čitao zaista davno i po tim mutnim sećanjima od pre dvadesetak godina ne mogu da kažem da sam na bilo kom nivou bio dotaknut likovima i pričama koje je Herge osmislio i da je to bila išta dublje od onoga što nude Spielberg i pisci. Međutim, TINTIN mi na kraju ostavlja utisak jednog sjajnog tobogana prepunog duhovitih scena, vrhunskog tempa, u kome nažalost nema pravog karaktera ili priče, pre svega zato što nema suštinskog dramskog sukoba. Sa osobinama koje su esenicijalizovane, imamo likove koji se ne menjaju od početka do kraja, čak se ne suočavaju ni sa velikim iskušenjima, sve samo teče, i u tom smislu BEOWULF ostaje nedosegnut upravo po tome što pored tehničkih bravura izvanredno funkcioniše na nivou likova, njihovih sukoba i sudbina.

Otud je potpuno apsurdno da TINTIN ima veće simpatije od BEOWULFa i da se smatra znatnim unapređenjem iz prostog razloga što u TINTINu pred virtuelne "glumce" nikada nije ni postavljen bilo kakav zadatak.

S druge strane, scenario pored odsustva dramskog sukoba u suštini ne nudi ni katarzu na nivou strukture jer se završava serijom mirnih scena bez ikakvog uzbuđenja i moram priznati da sam se na nivou strukture a i adrenalina osetio kao da je publika na mojoj projekciji gledala film bez završne scene. Iako ne mogu da kažem da film nema scena dostojnih pravog klimaksa, čak naprotiv, većina scena su dovoljno spektakularne "za kraj" ali nijedna od njih nije na samom kraju. Ovo više nije pitanje ostavljanja gladi kod publike za nastavkom, jer krajnje je relativno kada će Jackson uopšte moći da utoli tu glad, već pogrešnog odnosa prema strukturi koji ne bi trebalo da bude svosjtven ni Spielbergu ni Wrightu koji itekako znaju kako film treba da se okonča.

Otud, TINTIN ima nekoliko krupnih suštinskih mana koje ga onemogućuju da bude pravi pogodak ali svakako ostaje impresivan artefakt i film koji zaslužuje da se vidi barem zbog vrhunskog zanata koji je u njemu prikazan.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment