Saturday, March 5, 2011

MAŠKARADA

Poslednjih dana sam gledao dosta vesterna i seriju FRIDAY NIGHT LIGHTS te se može reći da sam se malo navikao na priče o zdravim i snažnim ljudima koji se bave prirodom i sportom. Tim pre je veći šok za moj organizam gledanje filma MAŠKARADA Boštjana Hladnika iz 1971. godine, jednog od klasika jugoslovenskog art-housea. PokojnI Boštjan je bio vrlo upečatljivi francuski đak (učio od Chabrola i De Broce), neprikriveni gej koliko se to moglo u ono vreme i - Slovenac. Iako bi zlobnici rekli da to ide jedno s drugim, za ovaj film je važno naglasiti da je slovenački pre svega zbog toga što kao i ostatak rada Boštjana Hladnika uopšte ne izgleda kao da ima ikakve veze sa SFRJ. Kao i UBIJ ME NEŽNO koji je po svojoj izmeštenosti maltene kao AMER i ovaj film se dešava u jednom zapadnoevropskom ambijentu koji je samo u detaljima blizak Jugoslaviji.

Nije samo po tome Hladnik dostigao malograđanskog jugoslovenskog reditelja odnosno njegov domet se ne iscrpljuje na tome što mu film ne liči na Jugoslaviju. On istovremenu uspeva da u sve unese novotalasovski deziluzionizam, erotiku, melodramu, estetizaciju ljudi i ambijenata i da prokomentariše savremenu subkulturu - u ovom slučaju hipike.

Glavni junak kog igra Igor Galo je mladi košarkaš koji istražuje svoju seksualnost sa udatom ženom i po toj postavci spoja košarke i seksa film podseća na DRIVE HE SAID Jack Nicholsona. Njen muž saznaje za njihovu vezu ali ne reaguje jugoslovenski na to već ih iskušava pri čemu momak nalazi novu devojku a muž biva ubijen.

Ipak, čini se da je Hladnik najslađe ostavio za lik preljubnicinog sina, i da je u tom segmentu upadljivo radikalan, u pojedinim deonicama čak možda i suštinski najradikalniji na našim prostorima pošto dečak ne samo da dosta otvoreno ispoljava svoje potrebe za ubistvom oca i incest sa majkom već i otkriva homoseksualnost te se u istu inicira sa jednim starijim maloletnikom.

Hladnik pritom to sve tretira kao nešto što je erotično, kao čovek koji je apsolutno siguran u svoju seksualnost, bez ikakve osude, opravdavanja okolnostima i sl. Rečju, Hladnik ispoljava sve težnje reditelja-malograđana samo bez malograđanštine.

Za razliku od naših reditelja tog vremena koji su želeli da šokriaju, postave pitanja i sve što uz to ide običćno su se doticali problema koji ih ili znatno prevazilaze (Tito, Partija, samoupravljanja) ili nisu vredna ozbiljnije diskusije a sve u pokušaju da kroz film formulišu svoju Teoriju Svega - Hladnik zna šta radi i svoju priču svesno ograničava čineći da onda ona bude jasnija.

Kao i uvek u skaldu sa predrasudom o životu u SFRJ, dok su se srbi bavili celokupnim univerzumom, Slovenac se bavio svojim poslom pa mu je film otud bolji.

Iako ne mogu da kažem da se osećam upraljivo duhovno bogatije posle ovog ostvarenja, činjenica jeste da je ovo pravi materijal za ljubitelje ove vrste pretenciozne razbibrige, i svakako vredan dodatak istoriji jugoslovenskog art-housea.

Slovenački film je u SFRJ bio poprilično otpisan kao "nužno zlo", neko umetničko smaranje koje se trpelo radi mira u kući. Međutim, i u tim okolnostima Hladnik je bio reditelj koji je crossoverovao stekavši poštovanje i kolega iz populističkijih kinematografija.

Pre nekoliko godina slovenački Filmski sklad izdao je luksuzno izdanje Hladnikovog filma PLES V DEŽJU koji je snimio odmah po povratku iz Pariza, sa raznim bonusima i komentarima. Ako imamo u vidu da je ovo film koji su slovenački kritičari proglasili za najbolji slovenački film u istoriji, vredelo bi nabaviti to izdanje.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment