Monday, March 21, 2011

DRUGI ČOVEK

Pogledao sam DRUGI ČOVEK Milana Živkovića, krimić koji je snimio 1988. u pokušaju da se u formi koprodukcije probije na svetsko tržište. Glavnu ulogu i u suštini ključni deo strane ekipe predstavlja Daryl Haney, svestrani Amerikanac koji je kasnije igra pivotalnu rolu u RATU UŽIVO Darka Bajića.

Ovaj film spada među možda najavangardnije domaće krimiće, sve do pojave SRPSKOG FILMA koji se u suštini bazira na istoj pretpostavci, odnosa filma i stvarnosti, odnosno govori o čoveku pozvanom da glumi u filmu, a onda se ispostavlja da je ceo njegov boravak u Beogradu zapravo snimanje.

Dakle, ovde imamo formu "filma u filmu", filmsku ekipu delimično igraju pravi filmski radnici što je zanimljiv spomenar na sam nastanak ovog filma.

Kad je reč o samom dometu ovog zbiljan interesantnog pokušaja da se ode u Ameriku sa nekom vrstom jugo-amerikane, reč je o poprilično nepismenoj, to jest ako ne nepismeoj a ono polupismenoj parafrazi De Palme, njegovog BODY DOUBLEa, ali nažalost vrlo malo u stilskom domenu, više u pripovedačkom. Otud je DRUGI ČOVEK film koji bi se mogao definisati kao neka vrsta BODY DOUBLEa koji je snimila ekipa koja je inače navikla da radi BOLJI ŽIVOT i slične 80s radove i tu prosto nema ni kadrova ni znanja da se snimi ono što se traži.

To je recimo barijera koju je SRPSKI FILM vrlo dobro prevazišao i po tome je taj film možda i najznačajniji, kada se sve uzme u obzir. Dakle, SRPSKI FILM je uspeo da probije tu zanatsku barijeru na koju su tokom osamdesetih nailazili naši žanrovski filmovi.

U tom smislu, DRUGI ČOVEK je pravi primer dobre namere u spoju sa nedoraslošću na svim nivoima. Ona je prisutna još od scenarija koji se istovrmeno bazira na priči koja je depalmijanska, dakle iracionalna, bazirana na vizuelnim rešenjima, prividima, pogledima kroz ekrane, kamere i sl. a zapravo je sve vrlo raspričano, i objašnjavački što u spoju sa zanatskim problemima ostalih sektora čini da DRUGI ČOVEK manje više degradira sve svoje malobrone kvalitete umesto da ih istakne.

Ako izuzmemo, nikako inovatorski, ali nesumnjivo svež pristup pričanju krimi priče za naše uslove, Živković generalno ipak uspeva da se spase kroz žanr zato što sama konvencija prosto tera priču da se kreće unapred, i da ima nekakav razvoj.

Naravno, jasno je da beograd iz poznih osamdesetih, prepun konzumerističkih simbola i snalaženje naših glumaca na engleskom daje svemu poseban nostalgični šmek tako da bi ovaj film i da je teži raspad uvek bio simpatičan na nekom nivou.

Iako je snimljen u izvršnoj produkciji Centar Filma što se vidi po ekipi, film na špici ima etiketu Cormanove kuće Concorde koja je u to vreme bila aktivna na B-tržištu. dakle, ovo je još jedan od Cormanovih pokušaja posle OPERACIJE TICIJAN da snimi srpski film za američko i svetsko tržište.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment