Friday, November 19, 2010

PLAVI VOZ

Pogledao sam PLAVI VOZ Janka Baljka i rekao bih da je ovaj film jedna od manifestacija u sklopu pripreme našeg narod za mesijanski dolazak MONTEVIDEA u bioskope. Reč je o primeru tolike nemuštosti da prosto nameće jedno veliko pozivanje na odgovornost.

Krenimo redom, od objektivnog ka subjektivnog.

Prvo, film se u srpskim bioskopima prikazuje sa BluRaya a cena karte ne samo da nije prilagođena tome nego to nije ni na koji način ni najavljeno publici. Što se mene tiče, producenti i distributeri ne moraju nužno da smanje kartu filmu koji se pušta sa BluRaya, mogu i da je povećaju, ali je red da na neki način najave publici čemu će prisustvovati a ne da nas vabe na bioskopsku projekciju gde zatičemu ugođaj sličan gledanju BEOGRADSKE HRONIKE na velikom ekranu, sa slikom bez zrna kakva nije postojala ni u pionirsko vreme digitalne tehnologije u vreme kada sam ja pohađao FDU, čemu ćemo se kao temi još jednom vratiti kasnije.

Dakle, PLAVI VOZ je prevara publike, to je tehnički neuslovna projekcija materijala koji ne samo da bi, verovatno, dobio na bioskopskom dignitetu prebacivanjem na filmsku traku, već su producenti kao dobitnici novca za postprodukciju bili DUŽNI da prebace film na traku. Već godinama čujemo/znamo za muke filmadžija da skupe novac kako bi prebacili film na traku, uprkos urbanim legendama o digitalnoj projekciji kao budućnosti bioskopa, i PLAVI VOZ ih sve zajedno pravi budalama pokazujući kako to zapravo i nije nužno da bi se film javno prikazivao i da bi se potrošile državne pare.

U sadašnjim specifičnim političkim okolnostima, gortovo je sigurno da niko neće ni prići trainwrecku kao što je PLAVI VOZ i čini se da je opšta atmosfera da se taj slučaj što pre zaboravi i gurne pod tepih.

No, još je rano za zaboravljanje. Tek dolazimo do samog filma.

Scenario je napisao Janko Baljak u vreme kada je diplomirao na FDU. Sticajem okolnosti imao sam priliku da pročitam shooting script i iako to nije bilo ništa naročito, ono što je krasilo scenario jeste da je bio prilično jasan na nivou zapleta i odnosa među likovima, da su svi događaji, uprkos problemima u konzistentnosti tona, bili manje ili više uverljivi ali nesumnjivo razumljivi. U filmu, kroz katastrofalnu montažu i slao vođenje glumaca, došli smo do toga da priča nije jasna na najelementarnijem nivou u smislu ko je s kim drug, ko se kome sviđa, ko je prijatelj, ko neprijatelj i zašto. Scenario je barem u tom smislu bio savršeno jasan i PLAVI VOZ je najbolji primer koliko reditelj u saradnji sa ostatkom ekipe može da utiče na obesmišljavanje najelementarnijih osnova predloška.

Glumačka podela je u najmanju ruku konceptualno slaba. Reč je o omladinskom filmu, pa tu ima dosta glumaca-debitanata i na njih se zaista ne može svaliti krivica,. Izuzev miscasta u glavnoj muškoj uozi, svi su u najužem krugu glavnih uloga itekako mogli funkcionisati kao podela, ali već izvan najužeg kruga imamo potpuno sramotna rešenja sa sve kvarcovanim devojkama u 1980. godini, dizelašima i sl. Ipak, najveći blam su "stariji" glumci. Zvučaće neverovatno ali istinito ali PLAVI VOZ je do sada prva istinski slaba uloga inače tradicionalno pouzdanog (premda ja sam uvek skeptičan prema glumcima koji su dobri u "lošim" filmovima) Nebojše Milovanovića koji u ovom filmu otkriva publici svoju "mračnu stranu" i sposobnost da padne ispod svog inače sasvim solidnog nivou (o čijim temeljima, naravno, možemo polemisati). Čini se da je upravo Milovanović paradigtmatičan kao merilo rada sa glumcima na ovom filmu. Naime, ako je on kao iskusan i pozdan glumac ispod svog nivoa, onda su mlai glumci još i dobro prošli.

Po meni neetičan postupak producenata koji su sasvim sigurno bili svesni o kakvom trainwrecku je reč jeste ostavljanje kadra u kome se glavna glumica Sanja Popović skida. Taj kadar je sigurno obradovao sve njene poštovaoce, ali ovaj film svakako nije (vreme &) mesto za tu vrstu "debija" ako imamo u vidu koliko big deal ta vrsta inicijacije predstavlja za svaku mladu glumicu.

Konačno, dolazimo do vizuelnog aspekta PLAVOG VOZA koji je toliko slab da se graniči sa elementarnim odsusutvom poznavanja čak i najosnovnijih vidova vizuelne komunikacije. Ovde ne govorimo u filmu čiji reditelj i DP ne deluju talentovano. Ili ne deluju kao da su gledali dovoljno filmova. Ne, ovaj film je režiran i snimljen kao da su ga radili ljudi koji su dovoljno gledali TV Dnevnik. To nije pitanje realizacije već naprosto osećaja za kompoziciju kadra, ritam, mehanizme razvijanja priče koje čini mi se, u svom hromozomu ima svako rođen tokom 20. veka a naročito u njegovoj drugoj polovini.

Nažalost, ovaj film je u tom smislu do te mere nemušt da to zamalo deluje kao da je namerno, ali nije. Štaviše, u toj nemuštosti se krio verovatno jedini potencijal za estetsko objašnjavanje ovog promašaja a to je spinovanje da se radi po pokušaju rekonstrukcije omladinskog filma iz 1980. godine snimljenog u istočnom bloku, i da se PLAVI VOZ iskoristi kao high concept, kao loš flmu u filmu. Međutim, ni omladinski filmovi iz tog vremena, pa čak ni inkriminisani MATURANTI koji zbilja spadaju u talog naše kinematografije nisu ovoliko slabi i pokušaj da se film tako plasira završio bi kao duhovit falsifikat.

Fotografija je flah iz kadra u kadar, kao da je na celom filmu korišćen jedan objektiv koji se zatekao u nekom fabričkom settingu, iako optika kao što znamo više nije problem u digitalnom snimanju. Mizanscen samo parira tom fotografskom užasu, a poređenja koja često čujem da PLAVI VOZ izgleda kao "loša RTSova serija" može doći samo od nekoga ko ne gleda RTSove serije pa ne zna da su one dosta napredovale. Inače, DP je bio Jovan Milinov PROFESOR kamere na novosadskoj akademiji i on na s uvodi u možda najzanimljiviju temu a to je PUČ U EKIPI.

Naime, Milinovljeva fotografija je do te mere nestručna, da to prevazilazi Baljkovu komandnu odgovornost. Znam da će svi čistunci sada odmah potezati argument reditelja kao najodgovornijeg čoveka u ekipi filma i to je formalno tačno. Međutim, reditelj, koliko god nemao pojma a PLAVI VOZ je primer ozbiljnog nemanja pojma, IPAK, ne može da kontroliše APSOLUTNO SVE aspekte snimanja i mora da se osloni na to da članovi ekipe neće pružiti rezultate koji su ponižavajući za njihovu vlastitu reputaciju kao što je uradio Milinov. Sasvim je sigurno da bi film prebacivanjem na traku, i dobijanjem zrna na slici, stekao određeni film look ali to ne bi spasilo ovu fotku.

Sličan utisak o izneveravanju unutar ekipe imamo i u slučaju kostimografkinje Nevene Milovanović koja je do sada radila niz smislenih stvari. Njena rešenja koja je pružila u filmu ne da su pogrešna, ne da su javašluk, nego nisu ni za vraćanje. Svaki reditelj koji drži do sebe bi je otpustio kada bi mu ona ta rešenja ponudila na probi, dakle ne da bi ih vratio i rekao joj da smisli druga nego bi dobila odmah otkaz, a u ovom filmu ta rešenja su snimljena pa otud pola dece 1980. godine izgledaju kao da su se obukli prekjuče kod Kineza a druga polovina kao da su iz BALA NA VODI. Ovde nažalost ne govorimo o epohi koju je teško razumeti i rekonstruisati već o periodu o kome postoji mnoštvo dokumentarnih ili fikcionalnih zapisa. Ako imamo u vidu da je SAVREMENI kostim uvek mnogo teže osmisliti od onog u epohi, to samo potvrđuje koliko je sve ovo nedopustivo.

Onačno, u taj domen blama među članovima ekipe spada ton Miloša Drobnjakovića. Ako se još za Milinovljevu fotografiju može reći da nije tehnološki dovršena zato što film nije prebačen, ton bi po definiciji trebalo da se čuje dobro, čak i bolje sa BluRaya, ali ovde ono što se čuje nimalo nije kvalitetno realizovano. Ne samo da ima replika koje se ne razumeju već je celokupan miks nedorastao čak i srpskim standardima.

Jedina, uslovno rečeno, pristojna tačka i to ne po realizaciji već naprosto po čitljivosti namere jeste skor Janje Lončar koji je u najmanju ruku tačan ali je degradiran svim ostalim elementima.

Moju okolinu beskrajno zabavlja to što sam Filmsku režiju na fakultetu polagao kod Baljka, pa je sada zanimljivo videti kako izgleda rad čoveka "koji me je naučio svemu". Srećom, režija nam je bila sporedan predmet.

No comments:

Post a Comment