Saturday, April 10, 2010

SHUTTER ISLAND

Pogledao sam SHUTTER ISLAND Martina Scorsesea. Moj soft spot za Martyja je jako veliki, on ipak spada u najuži krug mojih najomiljenijih reditelja, tako da ću ovom prilikom pokušati da objasnim zašto sam ipak uživao u ovom filmu za koji je sasvim pravedno reći da je veliki promašaj a možda i nešto strašnije od toga.

Ono što je meni pre svega osnovni problem jeste to što SHUTTER ISLAND ima makings poprilične havarije, ali lagao bih ako bih rekao da u njemu nisam beskrajno uživao. Mogućnost da gledam 138 minuta Scorseseovog filma, a ovaj film u stilskom smislu i po gotovo nedodirljivo visokom nivou veštine i fetišizma sa kojim je realizovan to svakako jeste, za mene je sasvim dovoljna da izađem prezadovoljan iz bioskopa.

I u onom elementarnom zanatskom smislu, SHUTTER ISLAND svakako jeste Martyjev film. On više nije inovator koji savršeno vlada stilemama klasika filmske moderne, on sada jeste klasik filmske moderne i to izbija iz svakog kadra ovog visokoestetizovanog filma koji spaja stilizaciju holivudskog filma na nivou fakture slike gde se prepliću realizam i bajka sa prepoznatljivim senzibilitetom evropskog filma na nivou ritma i odnosa prema prirodi koja ima značajnu ulogu ne samo kao ambijent već i kao činilac, lik u priči. I zaista, da je reč o evropskom filmu, SHUTTER ISLAND bi bio slavljen kao potpuni klasik.

Međutim, SHUTTER ISLAND nije evropski film, to je Sciorseseov film koji se pogrešno prodaje entertainment iz masterove ruke, kao nešto što se nadovezuje na CAPE FEAR, odnosno taj Scorseseov pogled na žanr, ali ovaj film je nešto drugo. Slično DEPARTEDu i SHUTTER ISLAND u stvari spada u depalmijanske Scorseseove filmove. Suštinski, CAPE FEAR se razlikuje od SHUTTER ISLANDa po tome što je jasan i konsekventan u svom storytellingu dok je SHUTTER ISLAND iracionalan i potpuno na tragu De Palmine upotrebe iracionalnih narativa koja u izvesnom smislu proističe iz transgresivnih tradicija reditelja kao što je Sam Fuller. Dok je u DEPARTEDu, Scorsese snimio inferioran depalmijanski triler komercijalne forme, u SHUTTER ISLANDu on se laća De Palme iz njegove umetničke faze totalnog pseudo-schlocka kao što je DRESSED TO KILL.

Osnovna razlika između ova dva majstora jeste u tome što je De Palma, iako mu u jednom periodu to nije priznavano, mnogo više artistički nastrojen od Scorsesea dok je Marty više klasičniji holivudski storyteller koji je mudrim odabirom tema i uvođenjem avangardnih tehnika stekao veći umetnički kredibilitet. Čini se da sada Marty polako ulazi u artističkije vode nego ikad, i SHUTTER ISLAND je upravo po svojoj depalmijanskoj iracionalnosti na nivou postupka u stvari možda njegov najavangardniji film a formalna besmislenost priče je više postupak nego greška.

Problem filma u tom smislu je što traje 138 minuta i što Scorsese svoju depalmijansku varijantu nije uobročio u delo od devedesetak ili sto minuta već je snimio film koji po svojim dimenzijama naprosto deluje kao film koji pokušava nešto da kaže, a SHUTTER ISLAND nije takav film već jedno čisto filmofilsko iskustvo u kome se prepliću Powell, Fuller i Robert Bloch.

U zavisnosti od stepena tolerancije prema nenarativnim bravurama Martina Scorsesea, varira i recepcija ovog filma. U tom smislu meni se ovaj film neobično dopao, delom i zato što je iskoračio iz očekivanja koja sam imao od ekranizacije Lehaneovog romana.

Slično važi i za podelu. Iako pripadam srpskom bratstvu ljudi koji ne razumeju DiCapriov začaj kao glumca, očigledno je da nas niko ne pita, odnosno da njega u Americi, tamo gde je to važno, smatraju za sjajnog glumca. I zaista, i u ovom filmu, kao i u mnogim prethodnim, kada ostavim svoju averziju na stranu, on stvarno tačno igra svog junaka, tu mu se ne može bilo šta zameriti osim činjenica da je DiCaprio. Ostatak podele je mnogo bili srpskom ukusu tako da tu već nema greške.

Meni se film izuzetno dopao ali iskreno saučestvujem i razumem bol onih kojima nije.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment