Thursday, April 15, 2010

CLASH OF THE TITANS

Pogledao sam CLASH OF THE TITANS Louisa Letteriera. I, šta reći sem da je potpuno promenio definiciju filma u kome francuski sineasta uz pomoć vrhunskih britanskih karakternih glumaca tumači mit iz antičke tradicije.

Ulaziti u dublju estetsku raspravu o ovom filmu je besmisleno jer je reč o spoju mitske stvarnosti sa Holivudom, dakle autor je imao pravo i obavezu da od filma napravi cirkus i u tome je uspeo. Kao cirkus, CLASH je moderan i u dramaturškom smislu jako sličan kompjuterskim igrama. Pre svega, zanimljivo je kako svaka veća bitka ima svoj tutorial, dakle ima scenu u kojoj naš junak nauči kako da savlada prepreku, a i svi gedžeti koji će mu biti potrebni su plantovani kao u igri (u čemu prednjači Zevsov mač koji je bukvalno postavljen kao detalj u igri). U tom smislu, scene sa bogovima, postavljena kao kič najvišeg reda sa sve britanskim karakternim glumcima u zadimljenoj scenografiji deluju kao spoken word filmići koji se javljaju posle svakog odigranog nivoa.

Kao fan serije SKINS nezadovoljan sam malom minutažom koju je dobila Kaya Scodelario. Reklo bi se da je njen lik sigurno imao neku značajniju funkciju u poziciji Andromedine služavke, ali je zato Nicholas Hoult ostao zapažen kao deo Persejeve inglorious bastards grupe koja ide da ubije Krakena. Glumačka podela u toj hardass grupi je odlična, tu je Ashraf iz KINGDOMa, Liam Cunningham iz LITTLE PRINCESS (šalim se, naravno, znamo mi ko je & šta je Liam) i Mads Mikkelsen koji je tu da svemu doda jedno umetničko opterećenje, malo duže poglede i istrulele zube.

Ono što je osnovni problem u dramaturškom smislu jeste nedostatak proistekao iz strukture igre upravo na nivou postavke zapleta pošto praktično imamo samo radnje glavnih junaka bez kontraradnje negativaca, odnosno sa kontraradnjom u najmanjoj mogućoj meri. U tom smislu izvan set-pieceova koji su sporadično vrlo uzbudljivi, pre svih borba sa škorpijama koja me je podsetila na STARSHIP TROOPERS i borba sa Meduzom koja ima dobru koreografiju i inventivnu pretnju po junake, u filmu suštinski nema pravog suspensea proisteklog na nivou priče. I mislim da je to razlog izvesne praznine koja se oseća u dramskom smislu.

Kad je o Samu Worthingtonu reč, ovo je druga uloga uz TERMINATOR SALVATION koju je Warner lineupovao kada se saznalo da će Sam igrati u AVATARu. Warner je imao dobro iskustvo sa mačoima iz Australije i želi da ponovi taj recept sa Wiorthingtonom što i ne čudi od jednog studija poznatog po svojoj konzervativnosti. U tom smislu, vrlo je zanimljivo kako Sam ima vrlo prepoznatljivu postavku karaktera u ova tri filma. U AVATARu, on je čovek koji bi da postane Na'avi. U SALVATIONu on je robot koji želi da postane čovek. U CLASHu je polubog koji može da bira između statusa boga i čoveka i insistira na tome da bude čovek. Dakle, sve tri uloge bazirane su na junakovoj podeljenosti i sve tri igra isti glumac.

Worthington je dobar akcioni heroj. Pre svega ubedljiv je u scenama borbe, najbolji je kada ćuti i bori se i može da parira po mačizmu ostatku ekipe u kojoj svakako ima konkurenciju, a uverljivo je i da je Neesonov sin.

U glumačkom smislu, najslabiji je Fiennes koji je od Hada napravio karikaturu, persiflažu negativca kojoj su ponekad skloni britanski karakterni glumci. Britanci obično bivaju angažovani kako bi negativcima dali neku vrstu produbljensti, ali na kraju priče, Fiennes se gubi u površinskim efektima, i u njegovom Hadu nema ni tame ni dubine ni nekog iskonskog zla, samo apsolutno glumčevo neverovanje u lik.

Po postavci mnogih scena, naročito završnice, pa čak i po dramskoj postavci situacije u kojoj Persej pripitomi Pegaza, CLASH u detaljima podseća na AVATAR.

Ulaziti u nelogičnosti kada je zaplet ovakvog filma u pitanju, naravno potpuno je besmisleno. Ipak, postoji jedna nelogičnost na čisto emotivnom nivou koja me je zbunila jer je potpuno protiv konvencije, čak na neki način ima i sadističku dimenziju. Ukoliko je već odavno prisutna teorija da hepiend filma zavisi od tačke u kojoj se priča prekine, odnosno da se klasicistička postavka braka kao srećnog ishoda može problematizovati, onda je to u CLASHu prisutno već na samom početku veze. Naime, na kraju film Zeus vasksne Io kako Persej ne bi bio sam. Problem je u tome što je ona ranije rekla kako je osuđena na večnu mladost, kako je gledala svoje voljene kako odlaze i kako joj je generalno dosta svega. Njena smrt koja je u borbi sa Meduzom imala svrhu delovala je kao neka vrsta hepienda za njen lik. Međutim, onda je Zevs vaskrsne. Situacija u kojoj ona dođe do neke vrste intimne situacije sa Persejem nije dovoljan razlog da joj se agonija tako nastavi. Ili jeste, ali ona Perseja očekuje vrlo naporan brak.

Kao što je i sa mačoima, tako je i sa DPjevima. Film je slikao Peter Menzies. Iako je film CGI heavy, DP sa onakvih downunder prostranstva ume da zabeleži impresivan prirodni pejzaž, njegovu grandioznost i surovost i CLASH OF THE TITANS onda kad treba ima tu vrstu interakcije između junaka i prirodnog okruženja.

Zaista za CLASH OF THE TITANS je teško reći da je dobar film, ali za razliku od raznih skorašnjih ekranizacija raznih propertyja, knjiga, kolekcija igračaka i igara, ipak više film nego slikovnica, i to je za svaku pohvalu.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment