Sunday, November 8, 2009

VENUS

Pogledao sam VENUS Rogera Michella, po scenariju Hanifa Kureishija. Posle filma MOTHER koji bio skrojen za Meha Krljića, VENUS se obraća ostatku muške populacije.

Doduše, za razliku od MOTHERa koji na relativno afirmativan način govori o GILF seksu i bavi se reakcijom okoline na oživljenu seksualnost jedne starije žene, VENUS je dosta delikatna priča o zaljubljivanju jako starog muškarca u jako mladu devojku i mogućnostima njihovog odnosa.

Kao što u MOTHERu, Michell nije uzeo Helen Mirren ili kog drugog prvoloptaškog GILFa za žensku ulogu, tako i ovde dedu (iz Rogače ) igra Peter O'Toole koji je zaista ekstremno oronuo.

Kureishijev scenario se vrlo vešto igra ulogom "dirty old mana" i svi likovi su svesni te dimenzije, a odnos između dede i klinke je efektan i dvosmeran.

O'Toole u filmu igra glumca i na neki način, VENUS je kontemplacija o starenju i srozavanju statusa, lošim navikama koje su neizlečćive i individualnom doživlaju sreće. O'Toole je u tom smislu vrlo hrabar jer je bio spreman da igrajući glumca VENUS pretvori u svoj SUNSET BLVD.

Ako imamo u vidu sve teme kojih se film dotiče, melodrama o deki i devojčici u stvari je samo manje važan hardver.

Michell je, očekivano, maestralno realizovao film i ponovo pokazao kako vizuelno uzbudljiv može da bude film koji je u suštinikamerna drama. Povrh svega, ono što je najvažnije jeste da izbegava potencijalnu patetičnost priče i drži je na liniji prilično zdrave sentimentalnosti.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment