Sunday, June 29, 2008

KAD APOLIPSISA

Pogledao sam KAD APOLIPSISA Vadima Šmeljeva, courtesy of Ginger.

Ovaj film je bio bez titlova, međutim na svu sreću imam prijatelja koji je u jednom periodu bio zaveo neku profesorku ruskog tako da je zavljajući pillow talku savladao neke osnove, pa sam ovaj filma gledao sa njim.

Međutim, i da nije bilo njegove ekspertize, ovo je film koji se lako razume. Reč je o ruskom pokušaju da se snimi globe-trotting international akcioni triler na tragu naslova kao što su serija o Bourneu ili PEACEMAKER. U konkretnom slucaju mesovita arapsko-internacionalna organizacija postavlja cetiri ili pet atomskih bombi u svetske metropole i planira da ih aktivira. Međutim, kod za aktiviranje je sakriven kod grupe raznih ljudi širom Evrope i Azije.

Junak koji treba to da reši je čulna agentica FSB (da, žena je junak, iako je Holivud u principu opet skeptičan prema ženama headlinerima akcionih filmova, očigledno Rusi nisu) koja je neka mešavina Lare Croft i Charly Baltimore koja se ne libi da na smenu primenjuje svoje borilačke veštine i ženske atribute. Inače, agenticu igra jedna besramno fuckable hottie.

Njen protivnik je Francuz koga igra Vincent Perez koji se posle neuspeha u Holivudu odlučio da svoju sreću okuša u Rusiji.

Globetrotting avantura je snimljena prilično raskošno, i vidi se da je ekipa imala uslove da putuje na razna mesta što reditelj Šmeljev besramno showoffuje.

Kad je reč o akcionim scenama, one su iznenađujuće dobre. To još uvek nije nivo najboljeg holoivudskog A-filma, ali je jako blizu tog nivoa. Jedan od problema je sporadično loša scenografija, i njen problem nije u budžetu već u samoj realizaciji. Đavo se krije u detaljima i jedna od stvari po kojima se B-film poznaje pored tona jeste i scenografija. U ovom filmu prosto ima deonica u kojima samo malo fali da sve bude zaokruženo ka vrhunski A-projekat.

Kad je o samoj inscenaciji reč, Šmeljev nije na nivou vrhunskih akcionih reditelja, upravo zbog toga što u njegovim akcionim scenama nema minucioznih detalja, karakternih vinjeta i sl. Međutim, na nivou hardvera i šire slike, Šmeljev apsolutno zna šta radi, i KOD APOKALIPSISA je u evropskim okvirima relevantan akcioni triler, kada se uporedi sa stvarima koje na tu temu isporučuju Francuzi i drugi.

Ono što je vrlo zanimljivo jeste da je KOD bez kompleksa koncipiran kao odgovor na američke filmove u svakom smislu. Iako su mnogi npr. Bessonovi akcijaši rip-offovi američkih ali na neki način pokušavaju da budu i sveži barem na nivou tehnika borbe i sl. KOD je apsolutno fokusiran na to bude ruski odgovor na američke filmove, i da se služi istim tehnikama. To mu u izvesnim momentima daje neku vrstu inferiornosti pošto na tržištu na kome sa ovakvim filmovima dominiraju Ameri ne nudi ništa novo, a Francuzi upravo na bazi “novog” nalaze svoje mesto. Međutim, s druge strane, u mnogim aspektima KOD zapravo manje zaostaje od Amera nego Francuzi.

Konačno, zanimljiv je i koncept kulturne hegemonije. Kao što u američkom filmu, svi govore engleski, tako i ovde, svi govore ruski, kojoj god naciji da pripadaju. To je mnogo dobra for a koja jeste na granici kempa ali s druge strane pokazuje koliko smo se mi kao gledaoci američkog filma navikli na kemp druge vrste.

KOD je zanimljiv film. Šteta je što ne vidim neku perspektivu da se pojavi kod nas u bioskopima gde bi možda kao curio bio čak i gledan pošto akcioni film ima svoju redovnu publiku.

* * ½ / * * * *

Thursday, June 26, 2008

DRILLBIT TAYLOR

Pogledao sam DRILLBIT TAYLOR Stevena Brilla, courtesy of Ginger.

Reč je o poluflopu Judda Apatowa koji je posle KNOCKED UPa i SUPERBADa delovao kao da je nepogrešiv. Onda su došli WALK HARD i DRILLBIT koji su finansijski propali, manje ili više.

DRILLBIT je simpatičan film o beskućniku koga angažuju trojica bespomoćnih klinaca da ih brani od školskog bullyja. Međutim, sa trajanjem od 110 minuta, ovaj film ima dosta praznog hoda i nekih 20ak minuta je duži nego što bi trebalo. Iako, Apatow i ekipa pokušavaju da ponove strukturu klinaca iz SUPERBAD (uostalom jedan od scenarista je Seth Rogen) ova deca naprosto nisu dorasla da dobiu toliki screentime. S druge strane, Owen Wilson, Leslie Mann i ekipa u principu uspevaju da opravdaju vreme koje im je dato.

Međutim, čini mi se da je dužina svakako sama po sebi bila razlog koji je odbio mnoge klince od ovog filma. Isto tako DRILLBIT ima tween junake, a koristi se arsenalom teen komedije, tako da je sasvim logično da je bio preradikalan za tween market a suviše mlak za tinejdžere.

No, ono što je nesporna činjenica to je da uprkos svojim nedostacima, DRILLBIT ipak pokazuje da ima klasu, koju potvrđuje ne samo Apatow kao producent nego i činjenica da je John Hughes jedan od pisaca sinopsisa, što filmu daje pre svega određenu istorijsku dimenziju i oreol tradicije koja je misteriozno prekinuta. Isto tako sam Drillbit koga igra Owen Wilson, stoji kao odlična glumačka kreacija, koja je realno mogla da se pretvori u franšizu.

Iznenađuje da Brill koji je radio bolje Sandlerove filmove, dopušta da mu se tempo filma tako otme iz ruku, i da se tako zamuti ciljna grupa.

* * ½ / * * * *

ROGUE

Pogledao sam ROGUE Greg McLeana, courtesy of Kunac.

McLean je pre par godina imao aktuelan horor čijeg imena ne mogu da se setim, ali sećšam se da je imao jednu dobru scenu i da mi je bio nepodnošljivo dosadan. Naravno, mogao bih dok ovo kucam otići na IMDb i konstatovati kako se zove (WOLF CREEK beše ili je to ono sa decom?), ali mislim da ovo dosta dobro ilusruje moj odnos prema njegovim slavnim danima koji su uostalom i omogućili da ovaj film bude pod Dimensionovom kapom.

ROGUE je kudikamo konvencionalniji film, u njemu igra Radha Mitchell i pojavljuje se Sam Worthington koga očekuje slava sa AVATARom i T4 pa samim tim ovaj film dobija i neki star power. McLean u ROGUE svakako ni na koji način nije reformisao oprobane formule croc filma. Ovo je klasičan monster film koji se fokusira na izolovani incident, gradi sukob između likova na osnovu zarobljenosti u opasnoj situaciji i suspense zahvaljujući zveri koja može da izleti i sredi ih svakog časa.

U samoj postavci zveri, film je prilično starinski. Dakle, krokodil se minimalno vidi sve do samog kraja kada se prikazuje kao prilično ridikulozna kreacija, a ako imamo u vidu da je u finalu filma krokodil mahom van vode, postavlja se pitanje zašto nije izlazio van vode i ranije već opasnost bila mahom vezana za vodu.

Isto tako, krokodil je tehnički prilično neuverljiv. Ako još imamo u vidu da HOST ima dosta krokodilskog u sebi, ROGUE ima jako ozbiljnu kopnkurenciju, i rekao bih da joj nije dorastao. ROGUE pored anatomije monstruma ima (uostalom zar nije HOST remix ALLIGATORa) i još jednu veliku slučnost sa HOSTom a to je zaplet sa ostavom u kojoj krokodil čuva nepojeden plen.

Međutim, McLean nema revizionističku energiju da bi dobacio di Bong Joon Hoa, i ROGUE je u najboljim momentima prilično arhaičan monster film koji isporučuje solidne jump scares i oslanja se na već nepodnošljivu konvenciju da tamo gde je nevolja nema dometa mobilni telefon.

Ipak, ROGUE je barem dinamičan, nepretenciozan i traje 90ak minuta, tokom kojih nudi dovoljno jump scareova da bude barem pitak.

* * / * * * *

Wednesday, June 25, 2008

THE RUINS

Moram da priznam kako odavno nisam gledao horor, naročito ne noviju produkciju. U tom smislu, obradovalo me je kad sam od Gingera dobio THE RUINS, novi horor koji dobija veliki hype i predstavlja veliki povratak hard R filma na velike ekrane.

Nažalost, izgleda da sam se potpuno odvikao od horora pošto mi je THE RUINS bio skoro pa nepodnošljivo iskustvo. Sumnjam na sebe pošto vidim da okolina vrlo lepo reaguje na ovaj film.

Prvo, film traje 93 minuta. To je sasvim lepa minutaža. Od toga, oko 25 minuta traje uvod u kome grupa mladih ide na iskopinu koje nema na mapi i meštani ih ubeđuju da ne idu. Ne šalim se. Prvih pola sata se bavimo ovom situacojom koja više priliči nekom SCARY MOVIE spoofu nego ozbiljnom savremenom filmu. Ja zaista više nemam strpljenja da gledam te šuplje obligatory karakterne delove u koje ne veruju ni reditelj ni glumci i sasvim je očigledno da ih otaljavaju. Smatram da je u novoj generaciji reditelja, ono što razlikuje majstore od ostalih upravo sposobnost da dobro reše te redundantne delove. Zato naročito izdvajam Rob Schmidta kao tipa koji je umešan baš u tom domenu. Iako mislim da je za horor reditelja horor invencija i vladanje žanrom još važniji segment, u domenu konfekcijskog horora okrenutog mladoj publici, izuzetno je važna veština snalaženja u okvirima postavki karaktera. Ponegde čak i važnija od horor invencije, pošto su to u principu filmovi u kojima karakteri dominiraju nad hororom. Carter Smith koji je režirao RUINS definitivno nije majstor hendlovanja karaktera.

Posle tih pola sata nisam zavoleo likove, niti sam išta o njima naučio. Štaviše, iako su to dva para, nisam zapamtioo ni ko je s kim, iako to posle tobože ima neki značaj.

Šta čeka junake u ukletoj ruševini? Čeka ih neka zla biljka koja je obrasla majansku piramidu i jede radoznale.

Šta je inovacija u odnosu na druge filmove tog tipa? Umesto nekog suspensea proisteklog iz borbe ljudi sa majanskom biljkom, ceo teror proističe iz self-mutilationa izazvanog zarazom.

Šta je problem? Hm, pa recimo self-mutilation izuzev što je gross, nije mnogo napet. Niti je neočekivan, niti je neopravdan, niti se dešava protiv ičije volje. Dakle, self-mutilation što se mene tiče, ne generiše ni suspense ni dramski sukob.

A bez dramskog sukoba i suspensea, samo sa osloncem na blede likove koji se čude nad bizarnom i zlehudom sudbinom, nažalost nema ozbiljnog filma.

* ½ / * * * *

Monday, June 23, 2008

THE SUBURBANS

Pogledao sam THE SUBURBANS, courtesy of Ginger.

Reč je o zaboravljenoj, potisnutoj komediji iz 1999. godine koja govori o one hit wonder bendu iz osamdesetih koji sticajem čudnih okolnosti biva reinventovan i pozvan da se vrati. Ovaj film je, iako je reč o major produkciji, i u njemu se pojavljuju Will Ferrell i Ben Stiller, u manjim ulogama, potpuno zaboravljen i to sa punim pravom.

Naime, oko SUBURBANSa se naprosto oseća neka bizarna atmosfera lošeg filma, već na nivou strukture gde je film vrlo nezgrapno postavljen, iako je savim moguće da je to posledica montaže, zatim u samim scenama koje su preduge, pune ponavljanja nesvosjtvenog holivudskom dijalogu, i naravno apsolutno lišene humora i romantike koji su potrebni za romantičnu komediju.

Iako se za film ne može reći ni da previše pokušava da bude komičan, zanimljiva je krajnja ambivalentnost junaka usled koje nikad nisam do kraja uspeo da dokučim ko je pozitivac, a ko negativac i za koga autor misli da bi trebalo da navijamo.

Konačno, čak ni taj sentimentalni momenat vezan za osamdesete i nostalgiju nije dobro urađen.

Iako je moga biti preteća MUSIC AND LYRICS, SUBURBANS teško da možemo pomenuti u istoj rečenici sa tim klasikom.

0 / * * * *

ŽIVI I MRTVI

Zahvaljujući Žiki, najzad sam se dokopao hrvatskog filma ŽIVI I MRTVI Kristijana Milića. Najzad da vidim i to čudo.

ŽIVI I MRTVI jeste film vredan pažnje. Ne bih mogao da kažem da je reč o naročitom proboju u bilo kom smislu, međutim ovaj film ima dosta toga da ponudi kako u denotativnom tako i u konotativnom smislu.

U parametrima tradicije ratnog filma na temu građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, ŽIVI I MRTVI je svakako slabiji naslov od LEPIH SELA kojima puno toga duguje. Prvo, sam polaz u kome se jedna jednostavna priča iz rata postavlja u širu značenjsku ravan, apsolutno ima veze sa LEPIM SELIMA, međutim u ŽIVIMA I MRTVIMA te šire značenjske ravni osim na nivou žanrovskog pristupa zapravo nema. Izvan dosta nategnute teze kako na terenu Bosne ratuju dve generacije Hrvata sa razmakom od 50 godina, ŽIVI I MRTVI nemaju neke razvijenije teze dočim LEPA SELA, iako je reč o kamernoj priči obuhvataju pogled na epsku širinu našeg sukoba.

Isto tako, ŽIVI I MRTVI kao i LEPA SELA se fokusira samo na svoje junake, ne prikazuje neprijatelja, ili ga prikazuje minimalno što je potpuno identično rešenje. U ovom filmu neprijatelji su partizani, koji se minimalno vide kako bi se očuvao utisak političke korektnosti, i o njima se minimalno govori, a kao da i sami junaci nemaju jasan odnos prema njima, i Muslimani sa kojima su Hrvati intenzivno ratovali u Bosni. Srbi se samo pominju kao neprijatelj iz nekih ranijih bitaka a rat sa Muslimanima ima mene tako da junaci na početku akcije kreću iz savezništva sa Muslimanima u eskalaciju. Slično LEPIM SELIMA, i u ŽIVIM I MRTVIMA, junaci imaju predistoriju sa nekim od svojih žrtava.

Izbegavajući da prikaže protivnike, ŽIVI I MRTVI pokušava da izbegne stvaranje klasičnog odnosa junaka i neprijatelja koji je svojstven ratnom akcionom filmu. Međutim, budući lišen kontemplativne ravni, on ostaje neka vrsta hendikepriranog akcijaša.

Konačno, sa LEPIM SELIMA, ŽIVI I MRTVI deli fascinaciju filmskim prikazom rata, naročito američkim ratnim filmom sedamdesetih i osamdesetih, naslovima APOCALYPSE NOW, DEER HUNTER i PLATOON. Međutim, LEPA SELA imaju još jednu ključnu filmofilsku liniju u sebi, to je linija odnosa prema jugoslovenskom ratnom filmu, koju odlično elaborira Tirnanić u svojoj knjizi. Naime, Dragojević se nažno oslanja na kinematografiju koje više nema i njegova grupa jeste zapravo ozbiljno apgrejdovana grupa iz nekog filma Hajrudina Krvavca. Milić ipak nema taj odnos prema našoj baštini u kome zapravo leži ključna referenca Dragojevićevog nadmoćnog opusa koji se bazira na konstantnom unapređivanju već formiranih i prihvaćenih matrica.

U kontekstu savremenih filmskih škola, ŽIVI I MRTVI je film kakav bi recimo u srpskim uslovima snimio Mladen Matičević. To je ta škola, zanatski arhaičnog ali preciznog oslanjanja na američki film sedamdesetih i osamdesetih, autore kao što su Clint Eastwood, Walter Hill ili John Carpenter. To je jedna vrlo ortodoksna priča koja može da proradi, i u ovom konkretnom slučaju radi. Ponovo se pokazuje da jugoslovenski film zapravo ima POZITIVNA iskustva sa žanrovskim matricama.

Nažalost, ono što ne odgovara filmu jeste prilično lapidarna struktura priče koja ipak nije svojstvena Milićevim uzorima. U tom smislu, iako bi se moglo reći da je ŽIVI I MRTVI u odnosu na ĆETVRTOG ČOVEKA negde autentičniji i energičniji film, Zečević od američkog uzora preuzima ključnu stvar, a to je jasna i zaokružena priča. U ŽIVIM I MRTVIMA je mi ne dobijamo. Integracija dva vremenska toka je slaba i u suštini sećanje na ustaše i domobrane 50 godina ranije je suvišno, i čini mi se da služi kako bi filmu dalo dubinu koju ne treba da ima, i sa tim dodavanjem je ne dobija. ČETVRTI ČOVEK kao uporediv primer regionalne euroamerikane takvu konfuziju, recimo, nema.

Na strani ŽIVIH MRTVIH u tom poređenju aktuelnih regionalnih euroamerikana je glumačka igra koja je sodlina na nivou interakcije, i dizajna junaka (iako i tu ima glumačkih izvedbi različitog kvaliteta), te karakteri u segmentu koji se dešava 1993. uspevaju da zažive.

Kad je reč o pokušajima horora, njih ima u tragovima, recimo u liku starog ustaše čiji je đedo napravio tabakeru. Njegov duboki glas i monumentalna figura sigurno da pokušavaju da evociraju neku vrstu dooma, ali su u suštini prazni.

Fotografija je bazirana na različitim koloritima između dva vremena. U partizanskom segmentu je više sepija (naravno) i ima poigravanja shutterima. Film sam gledao na DVD ripu tako da ne znam kako izgleda u bioskopu, ali fotka povremeno pokaže kao Milić i ekipa stilski lutaju. U tom smislu je recimo ČETVRTI ČOVEK konzistentniji.

Same inscenacije borbi su bolje u ŽIVIMA I MRTVIMA. Milić se dosta dobro služi time što ne prikazuje protivnika i sporadično uspeva da unese energiju u scene borbe.

ŽIVI I MRTVI je što je najvažnije vrlo pitak film, i efektivno traje 80 zaista vrlo solidnih minuta. Iako nema naročitu trajnu vrednost sasvim je u redu dok traje a svojim uspehom svakako ohrabruje neke dobre tendencije u hrvatskom filmu.

* * ½ / * * * *

Friday, June 20, 2008

THREADS

Pogledao sam THREADS Mick Jacksona, courtesy of Ginger.

Ovaj TV film BBCa je zaslužio sav hajp koji dobija, i vrlo je zanimljivo da ga je Greengrass predlagao kao referencu kada je pripremao svoju verziju WATCHMENa. Mislim da bi Alan Moore sigurno bio zadovoljan takvom ekranizacijom koja bi tretirala njegov strip kao naturalistički prikaz nečega što se stvarno desilo. Moore i Greengrass dolaze iz iste 80s levičarske priče. Ipak, na kraju će WATCHMEN biti nešto sasvim drugo.

THREADS naime prikazuje kako bi nuklearni rat izgledao u Šefildu. Sama premisa da bi se nuklearni rat dogodio je politički dosta naivna pošto nuklearno oružje u suštini nikada nije projektovano da bi zaista bilo korišćeno. U tom smislu, nuklearni rat koji bi izbio oko Irana, o kome govori ovaj film jeste prilično naivna postavka, što bi bilo sasvim u redu da prvih 40 minuta ne govore o skliznuću sveta u nuklearni sukob.

Istovremeno, tih 40 minuta i jesu najbolji pošto se u njima elaborira kako bi se civilne vlasti polako pripremale za slučaj nuklearnog rata, kako bi te pripreme suptilno tekle, i kako bi se ljudi suočili sa činjenicom da se operacionalizuje neki plan za koji su mislili da će zauvek ostati zaključan u njihovim radnim stolovima.

Međutim, kad nuklearne bombe udare na Šefild, kako za sam grad tako i za ovaj film stvari kreću nizbrdo. Naime, Barry Haines želi da spoji neku vrstu globalnog komentara i naučnih činjenica o nuklearnom ratu sa time kako bi narod to podneo. Ne mora Haines da nam kaže da bi narod to teško podneo.

Naročito bi teško podneo ako bi se od nuklearnog udara sakrivali u tradicionalno trošnim engleskim kućama i to na nandzemnim spratovima kako čine njegovi junaci. Ja zaista ne znam kakva je situacija sa atomskim skloništima u Šefildu, ali verujem da bi se narod valjda sklanjao u atomska skloništa u slučaju atomskog rata. U svakom slučaju, narod se po ovoj verziji ne bi sklanjao u atomska skloništa, a čak i oni kojima je posao da budu sklonjeni, bivaju zatrpani, i nestaje im hrane i vode, što je potpuno suludo jer su ta skloništa uvek puna potrepština, plus napravljena su da imaju alternativne izlaze. Ako imamo u vidu da su se tu sklonili znajući da če biti nuklearni rat, nema opravdanja za ovakav rasplet njihove sudbine.

Što se tiče naroda gore, njima je naravno bilo teško. Još ako imamo u vidu da nam je glavna junakinja trudna. Haines smatra da bi posle nuklearnog rata izbio totalni haos, čovek bi čoveku postao vuk, nastupila bi histerija, iako nas istorija uči potpuno drugačije. Uostalom, sami Englezi su prošli ozbiljna bombardovanja tokom Bitke za Britaniju i sami znaju da rat budi osećaj za poštovanje reda. Iskustvo govori da traumatične situacije povezuju ljude a da se negativne pojave javljaju kada nestane neposredna opasnost.

Isto tako, iako vidimo da vojska sprovodi vanredno stanje i sl. čini se kao da je Britanija odustala od rata posle prvog udara. Niti usledi drugi udar. Šta se desilo sa ratom posle prvih salvi nuklearnih raketa? Očigledno su ga svi zaboravili, ili je barem tako u Šefildu. Koji je stav vlasti? Ne znamo ništa o tome. Izgleda kao da se cela Britanija okrenula preživljavanju kad su bombe udarile.

Uzeti trudnicu za glavni lik je dosta jeftino rešenje. Trudnice su u problemu i u filmovima koji ne govori o apokalipsi, a nekmoli kad dođe do kolapsa britanskog zdravstvenog sistema, kako sugeriše THREADS, u šta takođe ne verujem. Naime, osim ukoliko THREADS nije kritika nespremnosti Britanije za nuklearni rat, zdravstveni sistem u takvoj vanrednoj situaciji prelazi u jedan vrlo strog režim rada. Siguran sam da bi u tom slučaju pravili vrlo strogu trijažu koga će da leče a koga će da puste da umre ili da se leči sam. Uopšte scene u kojima ranjenici masovno dobauljaju do bolnice deluju prilično apsurdno. Haines sugeriše da se desi nestanak lekova. Zašto? Zar ne postoje rezerve koje su pripremljene? Naročito najvažnijih hardcore stvari? Nema vode. Kako nema vode? Zar ne postoje rezerve? Zar ne postoje sredstva za prečišćavanje vode?

To je sve dosta tanko. Naročito ako nam film vrlo otvoreno kaže da se zemlja spremala za rat.

Samim tim, vraćanje Britanije u Srednji vek je simpatična poenta ali je potpuno iracionalno pošto ako je nestalo struje, nije ljudima nestalo mozga. Sasvim sam siguran da bi ljudi sa znanjima koja sada imali napravili neko unapeđenje u odnosu na bazični srednji vek. Biološki osnov za poljoprivredu bi jasno opao, promenio bi se način ishrane, ali sigurno bi se napravio neki sistem organizacije, koji je možda još zanimljiviji za analizu. Da li bi se desilo nešto ka V FOR VENDETTA?

Konačno, situacija kada junaci jedu živo meso neke ovce, ma koliko da su moralno i ljudski degradirani i gladni je suluda. Nema razloga da ne upale vatru pa da ga malo zapeku. Uostalom, vatra barem nije problem u spaljenom Šefildu. U tom trenutku me je film potpuno izgubio.

Perspektiva da će se mladi međusobno silovati od 13. godine posle nuklearne apokalipse, krajnje liči na herc roman pošto to mladi rade i bez apokalipse.

Sve ove primedbe naravno ne znače da THREADS nije vredno delo pošto na vrlo ozbiljan način govori o temi koja se mahom tretirala kao neka vrsta petparačke postavke, što i jeste. Ipak, u tradiciji apocalypse filma, THREADS zauzima važno mesto, pre svega kao dobar uzor i primer koji su sve polazi mogući.

Isto tako, ideološka oštrica deluje malo tuplje kad se o njoj više razmisli. Naime, THREADS je više na klasičnoj pacifističkoj liniji da političari mlate gloginje tuđim polnim organom. Međutim, ni u jednom momentu, iako je smešten u working class milje, ne kaže da je način života koji vode baziran na maltretiranju nekih drugih, na ratovima koji se dešavaju na nekim egzotičnim mestima i sl. i da je pitanje vremena kada će se naći u “pustinji realnog”, tako da “običan svet” uopšte nije nevin u širem političkom kontekstu cele stvari. Ali, naravno, THREADS se oslanja na liberalizam a ne na marksizam pa se ni ne može očekivati da pruži dublju analizu.

Voleo bih da vidim DIRTY WAR i SMALLPOX, savremene BBCjeve TV filmove koji se smatraju THREADSom za post 9-11 doba.

Thursday, June 19, 2008

BLAST OF SILENCE

Pogledao sam BLAST OF SILENCE Allen Barrona, courtesy of Ginger.

Reč je o kultnom poznom noiru koji je poslednjih godina reafirmisan u više navrata.

Ono što je zanimljivo za ovaj noir je pre svega struktura scenarija. Ovaj film je praktično baziran na jednom diogom voiceoveru što je u principu i bila karakteristika niskobudžetnog filma tog vremena. Naime, izvesno je da su dramske scene bile suviše skupe za realizaciju tako da su filmovi bili bazirani na dugim, poludokumentarnim kadrovima junaka koji hoda kroz grad, kontemplira i sl. a iz voiceovera je išao njegov tok misli ili komentar okolnosti. Russ Meyer se često koristio tim rešenjem, a jedina od primera quickie niskobudžetne produkcije koja se koristila time iako joj žanrovski nije dogovaralo bio je CUBAN REBEL GIRLS Errol Flynna, jedan od njegovih poznih filmova.

Međutim, u BLAST OF SILENCE, kako zbog tradicije noira, tako i zbog same priče o melanholičnom hitmanu koji dolazi na svoj poslednji zadata, ovaj način pričanja priče sasvim odgovara.

U filmu postoji tek nekoliko pravih dramskih scena sa razvijenim sukobom i moglo bi se reći, opet uzevši u obzir noir koren da je BLAST OF SILENCE kao neka vrsta filmske slikovnice po noir romanu. Iako bi takav film imao tendenciju da bude dosadan, crno-bela fotografija, dobar glas naratora i trajanje od 72 minuta, čine da BLAST OF SILENCE bude hipnotično iskustvo.

Sasvim je jasno da ovakav pristup nije nešto što se može uzeti kao uzor, ali isto tako je činjenica da se povremeno pojavljuju reditelji koji ovako rade poput Wong Kar Waija, recimo...

* * * / * * * *

CHAOS THEORY

Pogledao sam CHAOS THEORY Marcos Siege, courtesy of Ginger.

Marcos Siega je privukao moju pažnju spotovima, a s potom i filmom PRETTY PERSUASION koji je zaista bio jedan od najboljih indie filmova koje sam gledao u proteklih nekoliko godina. Međutim, istovremeno Siega radi i na televiziji na serijama poput DEXTERa, ali i pokušava da se probije u mejnstrim.

Njegov prvi "komercijalni" film UNDERCLASSMAN koji je snimio za Miramax je bio derivativan ali gledljiv, ali dugo je odlagan i na kraju je propao na blagajnama. Sličnu sudbinu doživeo je CHAOS THEORY koji doduše stoji negde između indie i major filma jer ga je snimio za Warner Independent.

CHAOS THEORY je ekstremno derivativan pokušaj pravljenja indie romcoma, čija se nezavisnot ogleda u tome da želi da bude za nijansu inteligentniji i pesimističniji od redovne ponude. Međutim, CHAOS THEORY je besramno derivativan čak i za srpske uslove. Između ostalog kao prvi plotpoint koristi se situacija da čovek odvede trudnicu na porođaj, u blonici ga proglase za oca a onda kad ode na DNK pregled kako bi dokazao da nije otac, ispostavi se da je sterilan. Ovo je toliko passe urbana legenda da je imamo čak i u Vuletićevom bosanskom filmu NIJE TEŠKO BITI FIN.

Isto tako, koncept glavnog junaka koji je stručnjak za raspored vremena, jako liči na lik Ben Stillera u ALONG CAME POLLY gde je on ekspert za procenu rizika.

No, čak i ako bi apstrahovali ove detalje koje smo već videli, prilično je bilo jasno da od CHAOS THEORYja neće biti ništa kada je u međuvremenu izašao DEFINITELY MAYBE u kome isto glumi Ryan Reynolds i koji je upmarket romcom koji se odvija u flešbeku. Doduše, meni se čini da je CHAOS THEORY prvi snimljen i otud mi nije jasno zašto su toliko dugo čekali sa premijerom i na kraju dozvolili da posle simboličnog bioskopskog prikazivanja, film završi na DVDu odmah.

Čak i da nije derivativan, CHAOS THEORY je vrlo ravan film, sa sporadično duhovitim momentima i efikasnom Sieginom režijom, koji čak i sa trajanjem od ispod 90 minuta ostavlja utisak razvučenosti, i to ne zbog problema sa dinamikom koliko zbog mešavine scena koje odaju utisak da smo ih već gledali i melodramskih i komičnih momenata koji naprosto nisu zaigrali.

Međutim, zbog Siegine kompetencije i prilično kvalitetne glumačke podele, CHAOS THEORY je ipak podnošljiv film i ostaće kao dostojanstven promašaj u njihovim karijerama.

* 1/2 / * * * *

Monday, June 16, 2008

HEAVEN

Pogledao sam HEAVEN Toma Tykwera. Godinama sam iz opravdanih razloga izbegavao ovaj film. Naime, spoj Tykwera i Kieslowskog bio je spoj ljudi na koje nikada previše nisam računao. Ako tome dodamo da je ovo neka euro-američka produkciona papazjanija u kojoj se oseća da se posthumno petljalo na poljskom scenariju, sve je delovalo još sumnjivije.

Uopšte, odluka da pogledam film došla je iznenada, pošto sam kao buff za Euro terrorist radove želeo fiks, što pre. U HEAVENu ga nisam dobio, no ono što jesam dobio je film koji je što se mene tiče ispao znatno bolje nego što sam očekivao, mada nisam siguran da su autori želeli da mu daju baš ove kvalitete. Naime, sasvim je jasno da je Kieslowski ciljao da HEAVEN bude neka vrsta kontempacije u ulozi slučajnosti u čovekovom životu, o pitanjima krivice, odgovornosti, osvete i sl.

Međutim, kada se film prepriča, vidimo da se radi o prilično naivnom vengeance zapletu maltene bronsonovske škole. Film govori o nastavnici koja odlučuje da ubije narko barona protiv koga policija neće da se pokrene. Prilikom pokušaja atentata ona greškom ubije neki nedužan svet. Odlazi u zatvor. Tokom ispitivanja pokušavaju da je nabede da je terorista a ona ih ubećuje da se bavila osvetom za svoj groš. Policija radi na strani dilera tako da njeni korumpirani pripadnici uklanjaju sve dokaze koji bi išli u prilog njenoj priči. Međutim, na njenu stranu staje naivni policajac koji joj pomaže da pobegne...

Ako ovo ne zvuči kao zaplet nekog B-filma iz 1994. sa Madeleine Stowe i Val Kilmerom, ne znam šta zvuči.

Sama scenaristička egzekucija ovog materijala je vrlo svedena, na granici naivnosti, ali Tykwer jednim odgajenim nemačkim sistemom prodaje muda za bubrege uspeva da održi celu stvar gledljivom na liniji upmarket euro krimića. Iza tog rudimentarnog krimi zapleta, usporenijeg filma o osveti i bekstvu, HEAVEN ne nudi apsolutno nikakvu konteplaciju o bilo kojoj temi što verujem da je bio cilj autora.

Isto tako, ako je krimić bio sredstvo da se ostvari pretenciozni cilj, onda je sredstvo postalo cilj i film se pretvorio u krimić. I to ne previše uspešan. Ali, uzevši u obzir sjajnih uvodnih desegt minuta i poneki lucidan rediteljski momenat, ne ni previše loš.

Film nose američki glumci, Cate Blanchett i Giovanni Ribisi, a čini mi se da im je smeštanje u Evropu samo smetalo i da njen engleski background deluje dopisano.

Tykwerov rediteljski postupak oscilira između preciznog i lucidnog u već pomenutom besprekornom uvodu do krajnje predvidljivog, skoro arhaičnog u scenama ispitivanja. Čini se kao da u tim manje inspirativnim scenama čitav film zanatski padne, i rediteljski i glumački, čak i scenografski, pa tu najviše i zaliči na Kieslowskog.

Ono što je nama u Srbiji naročito zanimljivo vezano za ovaj film jeste to što u njemu zapravo vidimo korene zablude iz koje su izrasli naslovi poput Srdanove KLOPKE, koja je naravno neuporedivo slabiji pokušaj ovako nekog spoja glossy krimića i tobožnje teške ljudske drame. Međutim, Tykwer je u ovom filmu uobličio vlažni san svih srpskih fancy reditelja koji bi da svima budu cool, da snime film koji će biti i žanr i art i socijalna kritika, a njima verujem HEAVEN uopšte nije slab filma i u njemu sigurno nalaze svašta zanimljivo.

* * ½ / * * * *

HULK

Pogledao sam Louis Letterierovog HULKa.

I mogu reći da je film momački. Čim se angažuje pravi muškarac da snimi film, rezultati ne izostaju.

Pre svega, mislim da je u ovom filmu proradilo ono o čemu Marvelov filmski odsek stalno priča a to je da glumac koji nije zvezda već karakterni glumac iznese lik. Edward Norton je to uradio sa Bruce Bannerom koji zaista funkcioniše kao lik, i to ne jednoj ozbiljnoj, relativno realističnoj liniji tipa Bornovog identiteta i sl. Najvažnije od svega je da taj ton u principu ne opada tokom celog filma, i da je sve vrlo konzistentno što sa drugim ekranizacijama nije bio slučaj.

Ovde su delovi sa banerom zaista odlični i mnogo su suptilniji i veštiji nego kod Leeja koji je imao plemenitu nameru da istraži Hulkovu ljudskost ali je na kraju to sve pojeftinio.

Kad je reč o segmentu kada je Banner Hulk, urađen je jako dobro, performance capture je napredovao, ovaj Hulk je realističniji u fakturi kože i akcija je više fizička, sa više 80's kadriranja. Mnogo više efekata u kadrovima sa pokretima kamere, i nisu svi pokreti kamere veštački kao u SPIDER-MANu, već ih ima i jako dobrih.

E sad, u samim akcionim scenama postoje dva problema. Jedan je što je Hulk u suštini vrlo pribran. U ovom filmu, Hulk se više ponaša kao King Kong nego kao Hulk. Uopšte apsurdno je diskutovati o tome kako se Hulk ponaša i kakao bi trebalo da se ponaša, uzevši u obzir da je reč o imaginarnom, zelenom divu. Ko zapravo zna kako se stvarno Hulk ponaša? Međutim, sa razvojem emocija u Hulku i artikulacije pokreta, postavlja se pitanje zašto onda Banner toliko stremi ka samokontroli? On je u priličnoj meri već ima sudeći po ovom filmu.

E sad, na samom kraju filma, ostaje neki catch da u stvari tada Hulk počinje da indukuje napade kako bi ih kontrolisao, no to je već tema sledećeg filma.

Druga stvar je prosto sad već pitanje naše sposobnosti da percipiramo stvari koje su evidentno nemoguće. Naime, moram priznati da je fatum Hulka u tome što kada bi studio našao pravog zelenog džina i doveo ga da stvarno pravi sranja, mi bi mislili da je to specijalni efekat. Primer za to je Josif Tatić. Često ga vidim na TVu i pomislim kako je to najbolja Lakobrijina maska ikada.

Stoga, Hulk je zapravo nefilmičan lik pošto iza senzacionalnog potencijala zapravo imamo ozbiljan problem hronične neuverljivosti koja smeta filmovima.

S druge strane, iako je Angov film meni bezveze, HULK je zaista i+uspeo da inspiriša dva zanimljiva savremena filma.

Isto tako, važno je da letterier nije u radu na ovom filmu odustao od svojih obeležja. Stunt kooridnator je opet Cyruill rafaelli iz B13 tako da ima odličnih potera na nogama, skakanja po zgradama i sl. Mnogi akcioni delovi su garnirani emocijama i smešteni u funkciju melodrame u najboljem cameronovskom maniru. U par navrata ima odličnih off the wall akcionih rešenja, sličnih naslovima poput THE HOST, ali mahom se ipak drži proverenih holivudskih matrica.

U okvirima letnjeg filma, moglo bi se reći da HULJK ne nudi previše akcionih segmenata, međutim akcija je ravnomerno raspoređena i film nije dosadan pošto priča nudi sasim dovoljno uzbuđenja.

Evo najzad filma koji, što se mene tiče, počinje da ispunjava marvelova obećanja.


* * * / * * * *

SAMI

Pogledao sam film SAMI Lukasa Nole. Olako bih ovaj film mogao definisati kao hrvatsku KROJAČEVU TAJNU, ali hrvatska KROJAČEVA TAJNA se zove SVJETSKO ČUDOVIŠTE, i uopšte nije nezanimljiv film. U njemu čak igra i Šušljik.

SAMI su više kao hrvatski ODBAČEN. Intimistička, maltene duo drama, skoro bez dijaloga smeštena u postapokaliptični milje.

Iako Nola pokušava da se odmakne od jezika kojim komunicira savremeni narativni film, da radi bez dijaloga i bez priče sa obiljem melodramskih događaja i preokreta, na kraju je jasno da on itekako ima racionalnu postavku svega i da u suštini nije uspeo da konstruiše neki vlastiti, autentičan izraz.

SAMI su film koji želi da se izrazi kroz neku apartnost a zapravo su vrlo racionalan, odmeren, razumljiv film, koji upravo zbog prevelikog upliva racionalnosti i dramaturgije gubi na eksperimentalnom kredibilitetu. Upravo zbog nemoći da pronađe novi izraz, Nola završava sa filmom za koji i najdobronamerniji gledalac mora priznati da je nepodnošljivo dosadan.

Sporadično dobra snimateljska rešenja, koje ponekad bivaju pojeftinjena reklamdžijskim osvetljenjem, i duga scena seksa sa Ninom Violić (što podržava svaki dobronameran čovek) čini da u krajnjem zbiru ovaj film bude nešto što neću sasvim potisnuti.

Iako je film prepun artizma bez pokrića, ne može mu se osporiti da je u svojoj ambiciji barem radikalan i da izuzev prilično duge scene seksa sa Ninom Violić, ne pokušava da ponudi išta iole atraktivbno ili komunikativno.

* 1/2 / * * * *

Saturday, June 14, 2008

THE HAPPENING

Podvrgao sam se Shyamalanovoim novom filmu THE HAPPENING. Moram priznati da sam ga gledao iako mi nije na listi prioriteta pre svega zato što je bio jedini film u bioskopima koji nisam gledao, relativno me zanima i počinje posle utakmice.

I ovog puta u suštini Shyamalan radi jedno te isto. Uzima odličnu high concept ideju, pokušava da je umesto spektakla tretira kao intimnističku priču i onda polako prestaje da razdvaja važno od nevažnog, ideja se razvodnjava u pretencioznom a u suštini banalnom rediteljskom postupku i sve se zaključuje nekakvim krajem koji je u boljim njegovim filmovima šokantan a u slabijim, kao što je ovaj, čak i nije.

E sad, prednost THE HAPPENINGa je u tome što je loš ali nije previše dosadan. Isto tako, mislim da mi to što sam relativno iskusan gledalac ne remeti uživanje u filmovima ove vrste. Siguran sam da bi mi ovo bilo slabo čak i da je reč o prvom Shyamalanovom filmu koji gledam.

Isto tako high concept pozadina apokaliptične premise mi ne smeta pošto mi se čini da što sam stariji sve više uživam u blokbasterima tako da mi u ovom filmu ta zjapeća naivnost priče uopšte nije smetala, iako objektivno, zanatski smeta.

Da je ovaj film izašao pre LADY IN THE WATER, tipovao bih da će biti hit. U međuvremenu je Shyamalan demistifikovan i plašim se da THE HAPPENING može naići na snažan otpor i publike i kritike.

U tom smislu, biće zanimljivo ispratiti box office, naročito ako se ima u vidu da je nuđenje scenarija za ovaj film bilo jedan od Shyamalanovih veštih publicity stuntova i ljiudi iz Foxa će ispasti žešće naivni ako film bude težak promašaj što su naseli na njegovu foru.

Ocenu više film dobija zato što katastrofa pre svega zahvati zemlje koje su bombardovale Srbiju i priznale Kosovo.

* * / * * * *

Friday, June 13, 2008

ZVIŽDUK U OSAM

Pogledao sam ZVIŽDUK U OSAM Save Mrmka.

Reč je o vrlo zanimljivom mjuziklu koji, sasvim očekivano ima dosta uticaja tadašnje televizije, što i ne čudi ako imamo u vidu ko je reditelj. Iako nije uspeo da snimi mjuzikl koji bi bio u ravni LJUBAVI I MODE a da ne govorimo o stranim uzorima, Mrmak definitivno jeste napravio važan i intrigantan film.

Ovaj film je važan zato što u glavnoj ulozi ima najvežu pevačku zvezdu svog vremena, a Darko Kraljić, kao jedan od najvažnijih kompozitora pop muzike, je napisao kultne pesme koje su ostale zabeležene. Samim ovim spojem, ZVIŽDUK U OSAM stoji kao bitan spomenik popularne kulture jedne zemlje koje više nema. Iako se zbog Mrmkovog TV pristupa ne moće reči da je ZVIŽDUK U OSAM bitan spomenik kinematografije koje više nema, on nije lišen filmske vrednosti koje ga čine važnim. Naime, u ZVIŽDUKU U OSAM koji jeste koncipiran kao pevačka revija postoje i neki vrlo seriozni, polemički tonovi na nivou priče, što je karakteristično za mjuzikle na vrhuncu razvitka žanra. Naravno, to nije razrađeno do kraja, i ZVIŽDUK U OSAM ne spada u vrhunac žanra, međutim, vrlo spontano mu stremi.

Upravo je taj segment intrigantan. Prvo film su pisali Mihić i Kozomara sa MM Langom, koga znamo i kao scenaristu Žikinog UBISTVA... Mihić i Kozomara su bili glavni oslonac Crnog talasa i zanimljivo je da su napisali film koji po žanru i profilu predstavlja sve ono što je Crni talas potom pokušao da ukloni iz jugoslovenskog filma. E sad, pre nego što se ZVIŽDUK U OSAM otpiše kao hack job, treba uzeti u obzir priču filma. Naime, film počinje scenom u kojoj službenik producenstke kuće odlazi da uzme kredit za snimanje filma. Kada se ispostavi da želi da producira dramu, biva odbijen i kažu mu da jedino žele da finansiraju komediju. Ovaj segment je u scenarističkom smislu urađen sa najvećom pažnjom. Čak, moglo bi se reći kao da je taj segment jedini i zanimao scenariste koji su očigledno želeli da njime ukažu na svoje probleme.

Kako drugačije objasniti dalji, vrlo zanimljiv razvoj zapleta, kada producenti odlučuju da scenario za dramu snime kao komediju, a onda se pisci ni ne potrude da uđu u tu vrlo uzbudljivu liniju priče u kojoj bi istražili da li je i kako moguće isti scenario čitati na suprotne načine.

Štaviše, ZVIŽDUK U OSAM vapi za rimejkom u kome bi neke od ovih grešaka bile ispravljenje a sjajne Kraljićeve pesme smeštene u zaokruženiji koncept.

Ispuštanje scenarija iz ruku karakteristično je za srpske muzičke filmove, SLATKO OD SNOVA i A3 su pravi primer, u kome su vrlo ambiciozno postavljeni scenariji destruirani u procesu realizacije. Ipak, vitalnost mjuzikla kao žanra ostavlja nadu da će to konačno nekada biti realizovano kako treba.

* * ½ / * * * *

DEFINITELY MAYBE

Pogledao sam DEFINITELY MAYBE Adama Brooksa, courtesy of Ginger. Reč je o novoj Working Title romantičnoj komediji koju sam nestrpljivo čekao. Kritike su bile pozitivne i ovaj film je povremeno apostrofiran kao veliki povratak inteligentnog romcoma.

Iako je Working Title u žanru romantične komedije za klasu jača kuća od drugih produkcija, DEFINITELY MAYBE ne koristi previše to svojstvo i ovo je najpre američki film koji u sebi ima ponešto od duha Working Title klasika sa Hugh Grantom, ali je dosta i modernizovan i amerikanizovan kako bi se približio aktuelnim generacijama gledalaca.

U making ofu SHAUN OF THE DEAD Edgar Wright i Simon Pegg diskutuju o sceni koju su u filmu nazvali “The Richard Curtis momentom”, i samo iz toga je evidentno koliko je Working Title važan ne samo za žanr već i za savremenu pop kulturu uopšte. Neki kritičarti kažu da ono što su Merchant i Ivory za prikaz stare Britanije, to su Bevan i Fellner za savremenu Britaniju.

U tom smislu, DEFINITELY MAYBE preuzima ozbiljnost i intrigantnost tema koje su svojstvene Working Title filmovima ali potom ih glumački i rediteljski do kraja amerikanizuje i pojednostavljuje. Nesumnjivo je zanimljivo to što je film smešten u politički milje jer glavni junak počinje kao energični član Demokratske stranke koji radi na Clintonovoj kampanji, i njegov lični raspad se povezuje sa krizama Clintonove administracije. Isto tako film postavlja pitanja o pojmu ambicije, životnih priorioteta, i likove u priličnoj meri drži u sivoj zoni. Međutim, sve to je nekako pojednostavljenije u odnosu na cinizam i inteligenciju koji imaju britanski Working Title proizvodi.

Konačno sam high concept na kome je film baziran dovodi do izvesne emotivne konfuzije. U jednom trenutku gledalac gubi emotivni osnov praćenja priče, tako da sam ishod postaje relativno proizvoljan. Siguran sam da različiti gledaoci imaju različite favorite. Ja sam očigledno najopštija ciljna grupa pa sam zadovoljan outcomeom koji neću spoilovati, ali sasvim sam siguran da poznajem ljude koji će navijati za ostvrarenje jedne druge romanse.

Iz ovih razloga, DEFINITELY MAYBE definitivno nije klasik, i ne dokazuje u punoj meri šta Working Title predstavlja u domenu romcoma. Međutim, sve ove primedbe ma koliko krupne ne osporavaju činjenicu da je reč o vešto realizovanom i komunikativnom filmu, koji uglavnom uspeva da opravda svoje pozamašno trajanje od 111 minuta. Kakav god da je u odnosu na Working Titleovu kinoteku, DEFINITELY MAYBE nesumnjivo jeste upmarket proizvod. U tom smislu, čudi me da ga Taramount neće distribuirati, ako imamo u vidu da u Srbiji romcomi imaju prilično stabilno tržište.

* * * / * * * *

Monday, June 9, 2008

FUNNY GAMES US

Pogledao sam FUNNY GAMES US Michaela Hanekea, courtesy of Ginger.

Reći odmah u startu da je Haneke idiot bi bilo isto kao da su Michael Pitt i njegov jaran odmah ubili porodicu Naomi Watts. Onda ne bi imali film. Ovako treba malo produžiti torturu.

Pre svega, FUNNY GAMES je prilično dosledan rimejk austrijskog originala. Original mi je ostao u lošem sećanju kao jedan od onih filmova koji jako teško uopšte zadržavaju pažnju na ekranu, ali je na svojoj strani imao taj evropski art house šmek u tom smislu da je i tehnički i glumački izgledao kao nešto što ionako neće izaći na dobro.

Američki rimejk već od prvih kadrova sugeriše da nu za milimetar neće pokušavati da bude išta komunikativniji. Očigledno je Haneke kao i mnogi pre njega odlučio da ode u Ameriku i da sad on malo uči Amerikance tome kako se pravi film. U tom smislu FUNNY GAMES je njegov ARIZONA DREAM. Koliko je Kusturica u ARIZONA DREAMu želeo da na svoj način reinterpretira američki Zapad, toliko Haneke pokušava da reinterpretira nešto što je upravo zaostavština američkog filma, mada bi svakako tu mogli naći i neke tragove Polanskog.

I sad Haneke naravno prvo pokušava da se odmakne od svih konvencija kvalitetnog narativnog filma koje poznajemo. Dužine kadrova su atipične, ne bi li sugerisale bizaran rediteljski postupak. Mizanscen je pozorišni, i to više u maniru nekog arhaičnog pozorišta, sitnorealističkog pristupa, a kamera ga mahom statično beleži. Ne znam tačno koja namera stoji iza toga. Da li Haneke želi da nas uveri kako je ovo što se dešava pred nama zapravo stvarnost? Da ovo nisu Naomi Watts i Tim Roth već neki pravi ljudi? Ili, pak njega ta vrsta ontologije u stvai uopšte ne zanima i on želi da nas potakne na neku kontemplativnost svojstvenu pozorištu u kojoj ćemo mi lišeni ritmičkih stimulusa svojstvenih filmu nekako dublje doživeti tu situaciju?

Ovo bi sve bile časne namere da u komplikovanijoj dramskoj sceni, u kojoj su ipak potrebi akcenti, Haneke ne posegne za najkonvencionalnijim krupnim planovima i najfilmičnijim mogućim vidovima skretanja naše pažnje. Očigledno je da ni sam Haneke ne veruje u svoje stileme. I da nema ideju kako da u okviru tog koncepta reši neke probleme koje pred njega postavlja krajnje konvencionalno koncipiran scenario.

Međutim, ako je Haneke naprosto naišao na problem koji ne ume da reši pa posegao za konvencijom, kako tretirati suspense situaije koje su besramno realizovane u najboljem hitchcockovskom maniru, i što je još gore, postavljene sa najbednijom manipulativnom ambicijom. Tu pada u vodu čitava Hanekeova intelektualna ili hiper-realistička priča. U jednoj prilično dugoj deonici filma on apsolutno isključuje gledaočev mozak i traži da se uključe najzašećerenije emocije.

I onda kada vidimo da Haneke nije dosledan u svom konceptu i da je raspložen da manipuliše kao i većina holivudskih zanatlija, postavlja se pitanje zašto nas je onda smarao svim onim dugim, statičnim kadrovima, koja je bila njihova svrha.

Uz to, Naomi Watts nije dovoljno dobra glumica da bi u bilo kom trenutku prestala da bude Naomi Watts. Ona je uvek Naomi Watts sa glumom koja je trenirana za tradicionalni holivudski rediteljski postupak. Šta reći o Michael Pittu, čoveku za koga je odavno poznato da je go to guy kad treba da se igra neki psycho, a koji u ovom filmu igra upravo tu ulogu. Po glumačkoj podeli FUNNY GAMES je besramno generičan home invasion flick i sasvim sam siguran da bi ovakvu podelu za neki takav film okupio Joseph Ruben ili Curtis Hanson.

Ako uzmemo u obzir da je Naomi Watts producent filma, ne čudi što je žena u većem fokusu nego u izvornom filmu.

Nemam ništa protiv da autori rimejkuju svoje filmove. Naročito kada je situacija takva da u rimejku mogu da se izraze u nekom drugom kontekstu. Sam Haneke je i tumačio svoj FUNNY GAMES kao priču sa američkom korenima. Međutim, kada ju je doneo u Ameriku, samo se razotkrilo da njegovo foliranje u njihovom miljeu ne prolazi. Čak ni malograđanska kritika sklona podršci raznim oblicima jalovog iživljavanja nije prihvatila ovaj film.

* ½ / * * * *

Sunday, June 8, 2008

BE KIND REWIND

Pogledao sam BE KIND REWIND Michel Gondryja, courtesy of Ginger.

Nism gledao SCIENCE OF SLEEP, tako da ne znam koliku bi težinu imala moja izjava da mi je ovo najbolji Gondryjev film. Međutim, od svih koje sam gledao, ovo je film koji ima najveći emotivni odjek, uprkos tome što je reč o ciničnom istraživanju politika pop kulture, i iako su naslovi poput SPOTLESS MIND imali postavke sa većom emotivnom pregnantnošću.

Gondryjev rad na filmu smatram polovično uspešnim. Očigledno je da Gondry pokušava da u film unese neku oneobičenost koja mahom nema pokriće, i da koliko god je njegova ekscentričnost imala komercijalnu funkciju u muzičkim klipovima, ovde dobije neku hermetičnu dimenziju. Međutim, on u tome preteruje, mešajući bajkovite sižee i gotovo pozorišni minimalizam u inscenaciji dramksih scena. Sasvim je jasno da bi spajanja dve stilizacije bilo lobovanje, da hiperstiolizovan koncept spojen sa hiperstilizovanim rediteljskim konceptom može potpuno dotući film, međutim Gondryjev dramski pseudo-realizam takođe stoji kao neka vrsta intenzivne stilizacije, i promašuje na sasvim drugi način.

Ni u BE KIND REWIND Gondry objektivno nije uspeo da popravi svoje nedostatke. Međutim, posle DAVE CHAPPELLE'S BLOCK PARTY Gondry je ostao zaražen grassroots, community duhom, jednom emocijom prilično čestom na filmu, u "običnom" filmu, i donosi je u svoje novo ostvarenje. zahvaljujući tome BE KIND REWIND dobija jednu nepatvorenu emociju i konačno glealac ima nešto sa čime može da se identifikuje na neki način.

S druge strane, priča sa VHS kasetama, meni kao VHS entuzijasti nosi određenu težinu i nudi reformu nostalgije za decu osamdesetih i devedesetih. Kao što je CINEMA PARADISO, naravno dosta lažna elegija za bioskopom, tako hje BE KIND REWIND elegija za VHSom.

S druge srane naslovi koji se rimejkuju, predstavljaju film osamdesetih i devedesetih koje nezavisno od žanra, naknadne pameti, kvaliteta, sličnosti sa njegovom poetikom, Gondry tretira kao pozitivne kulturne artefakte, kao movie, dela koja mogu da mobilišu gledaoce, i što je još važnije inspirišu nastanak novih filmova.

Gondry jasno razdvaja dela od industrije što je naročito duhovito u sceni kada dođu pravnici da ih tuže u ime holivudskih studija jer su rimejkujući holivudske blokbastere oštetili industriju za tri milijarde dolara. Iako u suštini naravno ovo što rade junaci BE KIND REWIND nema veze sa piraterijom, prikaz njihove situacije i problema je najzad simpatično viđenje kršenja copyrighta kao društveno korisne aktivnosti.

Kad smo već kod korporacija, važno je naglasiti da je BE KIND REWIND jedan od poslednjih filmova koje je uradio New Line dok je još bio autonoman. U tom smislu, upravo ovako bizaran film pokazuje autentični duh ovog studija. Još je zanimlivije to što se u filmu dosta rimejkuju njihovi filmovi, izgubljeni lasici poput HAPPY CAMPERS, koji najzad biva pomenut ili opskurni naslovi poput čuvenog MAN'S BEST FRIEND Johna Lafie

Naravno, u New Line univerzumu, BE KIND REWIND je na granici off projekta. New Line ga je radio u Americi i kanadi a Focus je eksploatisao ostatak sveta.

Iz srpske vizure, Gondry sa svojom reputacijom deluje gotovo dekadentno i licemerno u ovakvoj afirmaciji DIY koncepcije. Međutim, mislim da ovaj film nosi dosta enerije koju može preneti pre svega filmmejkerima.

Što se ostalih tiče, mislim da će njima nedostaci ovog filma biti upadljiviji i da će dominirati njihovim utiscima.

* * * / * * * *

SERIES 7: THE CONTENDERS

Pogledao sam SERIES 7: THE CONTENDERS Daniel Minahana.

Reč je o indie filmu, razvijenom u Sandance Labu koji tematizuje problem reality show programa. U tom smislu ovaj film je bio prilično svež 2001. godine kada ta tema još nije prežvakana, premda i tada je koncept televizijske emisije u kojoj se ljudi ubijaju međusobno bio već prežvakan kod Kinga i filmovima kao što su LE PRIX DU DANGER, RUNNING MAN i sl. Međutim, u ovom krugu prežvakavanja, Minahan na svojoj strani ima iskustvo postojanja reality emisija, pa u tom smislu on formalno postavlja svoj film kao jednu produženu epizodu reality showa, tj. u filmskom smislu mockumentary.

I koristeći takvo rešenje Minahan vešto uspeva da nadomesti sve nedostatke svog niskog budžeta, snimanja na elektronici, gerilskog rada na realnim lokacijama i sl.

Da je mockumentarna forma za njega samo poštapalica, potvrđuje scenario koji izuzev formalnog TV gimmicka ubrzo počinje da dobija obrise ozbiljne i ubedljive melodrame koja u drugoj polovini filma sasvim profunkcioniše.

Iako je paradoksalno ovaj indie film koji kritikuje našu realnost za samo sedam godina uspeo da postane blago datiran u odnosu na filmove koji su tretirali našu sadašnjost kao bajku, činjenica je da SERIES 7 stoji kao odličan primer mudro osmišljenog i precizno realizovanog indie showcasea koji je u Minahanovom slučaju rezultovao početkom rada na HBO serijama, što uopšte nije loša pozicija.

Ovakvi high concept filmovi koji unutar sebe nude odgovore na produkciona iskušenja trebalo bi da posluže kao uzor i srpskim rediteljima jer ovaj primer, između ostalih pokazuje kako kroz takav film može puno da se postgne.

* * * / * * * *

Thursday, June 5, 2008

PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO

ogledao sam najzad Kulenovićev film.

Ukoliko je A3 lišen humora, treba tek ovo da vidite. PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO je maksimalno operisan od duhovitosti i jedno 20 minuta duži nego što bi trebalo. Isto tako problem nedostatka duhovitosti reflektovan je kroz odsustvo smeha u scenama koje su mahom tempirane da budu smešne, i onda na kraju ostaju porazno prazne.

Međutim, film nije nezanimljiv, kako zbog retkih uspelih momenata tako i zbog nekih stvari koje u njemu nisu uspele. Isto tako ima određenih paralela sa A3, koje su takođe zanimljive.

Naime, bazična premisa rokenrol vs. prodaja je slična kao u A3.

Isto tako, glavni junak dolazi iz disfunkcionalne porodice. Međutim, za razliku od disfunkcionalne porodice u A3 koja je komična, ovde je ta porodica izrazito tragična, i potpuno odstupa od žanra komedije kome ovaj film ipak inklinira.

Isto tako, kao i A3 i PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO nosi u sebi izvesne političke elemente, pre svega u odnosu na miljee iz kojih dolaze ljubitelji određenih muzika. PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO je u tom smislu zanimljiv jer je snimljen u društvu u kome Thompson preva na Maksimiru dok je Baja Mali Knindža čist pank u društvu u kome je nastao A3. Kada junaci Kulenovićevog filma diskutuju da li da sviraju Thompsona na svadbi pošto su mladoženjini stari "veliki Hrvati" sigurno ima veću provokativnost nego kada u A3 sveštenik SPC potegne pištolj kako bi raspleo film pošto je Srbija ipak znatno liberalnija.

Zadihanost junaka filma PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO u navođenju efemernih rokenrol refrenci veća je nego u A3 koji ima čistiji sukob.

Međutim, piored ovih tematskih sličnosti, prva velika mana koju A3 i PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO dele jeste slaba ljubavna priča oko koje bi sve trebalo da se vrti. Naime, mi u PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO nikada ne shvatimo sve do samog finala da glavni junak zapravo voli tu devojku zbog koje će nastati čitav sukob, dok u A3 shvatamo da je voli ali pošto je igra Nada Macanković ne shvatamo zašto je voli. U oba slučaja ljubavna priča koja nije zaigrala dovodi do toga da film pored emocija izgubi i osnovne motivacije junaka i zamajce priče.

Oba filma priazuju savremene prestonice svojih država kao urbani pakao u kome vlada bezakonje, s tiom što PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO u početku to koristi kao komediju da bi kasnije odjednom taj segment priče poprimio ozbiljne tragične razmere, i žanrovski potpuno dezoreijntisao film.

Neću eleaborirati šta se desi, i to ne zbog spoilera nego zato što će gledaoci ovog filma zaista biti istinski šokirani zaključenjem filma.

Sasvim je moguće da takva promena raspoloženja proističe i iz percepcije rokenrola. Dok je u A3 rokenrol pre vega percipiran kao pop kultura mladih, PJEVAJTE se nadovezuje na tradiciju Prljavog kazališta i njihovih naslednika Hladnog Piva koji u svojim pesmama imaju i intenzivniji socijalni komentar i likove otpadnika, tako da su se njihove estetike prelile u sam Kulenovićev film. Međutim, ako takve stvari mogu da funkcionišu u opusu Prljavog kazališta, od radosnih ska stvari, preko himni podeljenom gradu, momcima sa margine, pederima klozetarima, sentimentalnih ljubavnih pesma,a i i to sve na istoj ploči-kod Kulenovića je to jedan neprirodan spoj, sa kojim bi se teško izborio i talentovaniji reditelj.

Ja sam inače fan Kulenovićevog rada u BITANGAMA I PRINCEZAMA, i imao sam samo pozitivnu predrasudu prema njemu. Međutim, on je očigledno posle odličnog televizijskog rada sačuvao neke pogrešne percepcije da ih plasira na veliki ekran. Koliko god da su BITANGE I PRINCEZE vrlo disciplinovan i smislen pop izraz u TV formatu u kome se tačno znaju kapaciteti trivijalnih formi, toliko je Kulenović na velikom ekranu izgubio kompas i želeo previše, što je uostalom i karakteristično za reditelje debitante, što on, na neki način još uvek jeste.

Međutim, PJEVAJTE je film koji se elegantno mogao spasiti u montaži, tako da pored izvesnog potencijala koji Kulenović pokazuje ostaje gorak ukus jer se toliko dosledno insistiralo na pogrešnom pravcu.

U svakom slučaju, PJEVAJTE je mali, minoran, ali ipak zanimljiv urbani film, koji u supštini mnopgo više pripada beogradskoj školi filmmejkinga nego zagrebačkoj.

* * / * * * *

P.S. Film donosi i barem dva esencijalna YU WAVE momenta sa sviranjem Riblje Čorbe i Prljavog Kazališta.

Wednesday, June 4, 2008

OXFORD MURDERS

Već nekoliko godina Alex De La Iglesia pokušava da se odmakne od svojih nestašnih indie korena u španskoj žanrovskoj persiflaži. Međutim, čini se da što više pokušava da se primakne nekom mejnstrim izrazu i rekonstruiše neke klasicističke forme, tobože na svoj način, sve je dalji od bilo kakve relevantnosti.

Najdalje od relevantnosti otišao je sa svojim novim filmom OXFORD MURDERS baziranom na romanu Enrique Martineza, inače prijatelja našeg književnika Vladimira Tasića. U ovom filmu Elijah Wood radi nešto slično kao u HOOLIGANSu, veštački biva importovan u britanski milje, s tim što lik gostujućeg studenta ima kudikamo više logike od nesrećnog navijača.

De La Iglesia je prvo promašio format svog praznofilmlja. Dva sata trajanja je zaista previše za priču ovih dimenzija i sadržaja. Film obiluje redunadantnim scenama koje su se mogle izbaciti u montaži i jako je čudno što nisu. Međutim, isto tako postoji niz scena koje su bitne za priče a krajnje su redundantne. I to je već problem. Ne samo da svaka scena ostavlja utisak kao da smo je već negde videli (mahom bolje izvedenu i sa više smisla) nego nijedna ne privlači pažnju da se isprati do kraja. Predvidljiv razvoj situacije se nadovezuje na krajnju konvencionalnost ziheraške režije.

Ako imamo u vidu da je ovaj film vrlo verbalan, a da De La Iglesia nije English speaker, i da ga verovatno uzbuđuje zvuk Hurtovog engleskog dovedenog do granice samoparodije, s tim što u tim dijalozima nema previše govorne radnje niti supstance, jasno je da imamo posla sa geekovskim eksperimentom koji je vrlo pošao po zlu. Naime, ako je OXFORD MURDERS trebalo da bude De La Iglesijina ili barem savremena verzija vintage murder misterije smeštene na Oksford, onda bi bilo dobro da prevazilazi ili barem obogaćuje ili u krajnjoj liniji barem kvari dosadašnju vrlo bogatu tradiciju britanskog krimića.

Međutim, OXFORD MURDERS ostaje ravan, šupalj film. Ne znam koliko je za to kriv roman. Možda je roman dobar ali De La Iglesia i Guerchaverria nisu uspeli da nađu modus prenošenja njegove filozofske pozadine osim kroz dijalog koji je čak i najpovršnijim poznavaocima filozofije banalan, a zbog nedostatka emocije u sebi, onima koji ne znaju filozofiju verovatno suviše dalek i samim tim dosadan.

Konačno, gledalac uopšte nema nikakvu relaciju ni prema žrtvama ubistava. Nijedna od tih žrtava nije prikazana kao punokrvni karakter, a što je još važnije ni sami junaci se previše ne potresaju oko smrti već ih tretiraju kao, ne preterano interesantnu zagonetku.

OXFORD MURDERS tako postaje jedan isprazan i dosadan film što je De LA Iglesia, ruku na srce imao i ranije u svom opusu. Međutim, čini se da OXFORD MURDERS emituje i određenu pretencioznost apsolutno bez osnova.

Na tehničkom nivou, film povremeno iznenađuje aljkavošću dubbinga određeneih likova iako je uglavnom rađen sa engleskim glumcima na engleskoj lokaciji. Znamo da je španski film odavno po svom tehničkom mentalitetu blizak američkom filmu i tu nije ništa sporno. OXFORD MURDERS u spoju sa zvezdama koje ima deluje kao upmarket primer A- projekta. Film je odlično prošao u Španiji, gde ga je distribuirao tamošnji Warner Bros. Ipak, nisam siguran da će u ovom obliku i distributerskom aranžmanu izaći u Americi i kada. Da je snimio iole inventivniji i zanimljiviji film, De La Iglesia bi samo na bazi podele mogao da napravi posao u Americi. Međutim, Wood nije toliko zvezda da bi ovako mlak materijal mogao da dovede do nekog ozbiljnog rezultata.

Zanimljivo je da je prvi De La Iglesiin dodir sa američkim filmom bio PERDITA DURANGO koji je bio sasvim u njegovom fazonu, i nije uspeo da ga dovede do holivudskog debija (to je trebalo da bude FU MANCHU). Čini mi se da ni OXFORD MURDERS neće moći da ga ustali u Holivudu pošto u ovom filmu nema ničega što već nije masovno zastupljeno i na neki način i prevaziđeno u američkom filmu.

No, u krajnjoj liniji, iako ne pruža ono što želimo od De La Iglesie, a u krajnjoj liniji nije ni dobar film, očigledno je OXFORD MURDERS dovoljno pristojan da bude hit u Španiji, i da ne bude sasvim otpisan u umetničkom smislu zbog visokog tehničkog nivoa. Samim tim, on će dovesti De La Iglesiu u još povoljniju poziciju koju će nadam se bolje iskoristiti.

* ½ / * * * *

Tuesday, June 3, 2008

BLACK SUNDAY

Reprizirao sam remek-delo Johna Frankenheimera BLACK SUNDAY, courtesy of Ginger.

Bio sam oduševljen ovim filmom kada sam ga prvi put gledao, i još više me je oduševio na reprizi.

Reč je o preteči onoga što možemo nazvati thinking man's akcijašem, filmova poput DIE HARD, THE KINGDOM i sl. U knjizi Roberta Harrisa Frankenheimer je našao sve elemente koji će se kasnije manje ili više ponavljati u thinking man's akcijašima, spoj političke i psihološke motivacije, odlično smišljenog zapleta i plana akcije, i konačno intenzivnog sukoba između junaka.

Doduše, još od samog otvaranja filma, BLACK SUNDAY barem što se mene tiče ne ostavlja dilemu za koga se navija. Ja sam navijao za odlično postavljene likove Palestinke i razočaranoig neurotičnog vijetnamskog veterana koji smišljaju ingeniozan plan kako da naprave prvi i najveći teroristički čin na tlu Amerike. Njihova motivacija nije samo politička već je i psihološki odlično fundirana kroz detalje koji ubedljivo objašnjavaju otkud toliko požrtvovanje u ispunjenju ovog plana. Takva ubedljiva motivacija je i u samoj knjizi.

Njihov plan je ingeniozan, napravljen je da se izvede skoro sasvim samostalno protivno željama ne samo neprijatelja, već i država-sponzora terorizma. Činjenica da u krajnjem ishodu plan, naravno, ne uspe, kako i dolikuje akcionom filmu, toliko je neistinito postavljena (ali to je konvencija žanra) da mi se čini kao da je i sam Frankenheimer bio na njihovoj strani kao i gledalac.

Dok je na strani likova terorista emotivna istinitost, motivacija pozitivaca i njihovi planovi dovedeni su do paroksizma. U tom smislu, BLACK SUNDAY me je unekoliko podsetio na KATHARINU BLUM Volkera Schlondorfa gde briljantno odglumljen lik Angele Winkler naprosto ostaje da postoji mimo scenarija koji u jednom trenutku počinje da robuje političkim i dramaturškim konstrukcijama. Isto je i sa likovima negativaca u ovom filmu, i njihovim planom. Naprosto, upravo zbog uverljivosti i patosa koji im je Frankenheimer dao, većina kontraakcija pozitivaca (uključujući i motivaciju MOSSADovog agenta baziranu na toime da su mu dva sina mrtva) deluju kao artificijelno dramaturško i ideološko rešenje, i čini mi se da gledalac posle gledanja ovog filma, u svesti ostaje sa jednim potpuno drugačijim filmom.

Uostalom, energija plota iz BLACK SUNDAYa je tolika da je Tom Clancy napisao roman SUM OF ALL FEARS koji proističe iz ideje šta bi bilo da je sličan plan uspeo i junaci ovog romana su motivisani filmom i knjigom BLACK SUNDAY. Clancy inače uopšte nije lucidan postmoderni pisac što dovoljno govori o ugrađenost ovog filma u tkivo američke pop kulture.

Frankenheimerova režija je bliska polu-dokumentarizmu, sa dosta pokreta kamere, kadrova koji nabacuju utiske o atmosferi. Ipak, sva ta masa polu-dokuemntarnih zahvata ukomponovana je u vrlo kontrolisanu akcionu celinu sa precizno postavljenim suspenseom. John A. Alonzo je briljantno uslikao film a pošto se druga polovina filma dešava u Majamiju, BLACK SUNDAY na neki način anticipira njegovu čuvenu fotografiju iz SCARFACEa. Ono što je naročito bitno jeste da film obiluje aerial shotovima uz minimalnu upotrebu specijalnih efekata. Iako ima i efekata koji su očekivano arhanični iz današnje vizure, kontekst u kome su upotrebljeni je toliko razvijen da njihova neveština ne smeta previše čak ni savremenom gledaocu. Međutim, na svu sreću, BLACK SUNDAY je zaista minuciozno snimljen film i po svemu prevazilazi većinu filmova svog vremena.

Bruce Dern i Marthe Keller su savršeni u glavnim ulogama i perverzni odnos ovih likova iz knjige nije razrađen u filmu ali je sugerisan. Robert Shaw uspeva da učini sve što može sa svojim dosta lažno motivisanim likom, i podseća nas da on ima možda jedan od najjačih žanrovskih opusa šezdesetih i sedemadesetih. Konačno, vrlo dragu ulogu teroriste ima i Bekim Fehmiu koji je u ovo vreme bio u svojoj holivudskoj fazi i BLACK SUNDAY je njegov verovatno najrelevantniji strani film, dok mu je THE ADVENTURERS Lewis Gilberta najveća uloga.

BLACK SUNDAY je jedan od velikih klasika sedamdesetih čije uticaje susrećemo u decenijama koje su usledile. Međutim, za razliku od mnogih uticajnih filmova koji su obesmišljeni nizom epigona, BLACK SUNDAY dan-danas stoji kao moćno delo.

* * * * / * * * *

Monday, June 2, 2008

SEMI-PRO

Pogledao sam SEMI-PRO Kenta Altermana, courtesy of Ginger.

Nažalost, kada se konačno dotakao sporta koji volim (ne računajući KICKING AND SCREAMING) Ferrell je snimio verovatno najgoru od svojih sportskih komedija. Iako nisam veliki fan ni ranijih, SEMI-PRO je ipak uspeo da bude najmanje smešan.

Nažalost, mimo pokušaja da bude smešan, SEMI-PRO ne nudi apsolutno ništa. Dok većina komedija ipak ima ili neku ljubavnu priču ili neki drugi zaplet kao kičmu na koju se dodaje smeh, SEMI-PRO ima predvidljiv zaplet o sportskom rezultatu koji je između ostalog i istorijski poznat pošto Flint Tropics nisu ušli u NBA tako da samo neko ko ne zna apsolutno ništa o košarci može biti iznenađen ishodom, no priča je toliko klišetizirana da je teško naći toliki filmski neobrazovanog gledaoca koji bi u njoj mogao uživati.

Ovakar ishod filma me iznenađuje imajući u vidu da je scenario pisao Scot Armstrong, redovni saradnik Todd Philipsa. Međutim, ovo je Scotu već drugi solo promašaj posle HEARTBREAK KID koji je kudikamp ipak bio funkcionalniji film. Očigledno je da bez Todda, Scot nema kompas.

Kent Alterman je inače executive New Linea i ovo mu je prva režija. Međutim, to ne treba da čudi pošto su executivi New Linea uvek bili skloni autorstvu,. setimo se Bob Shayea, Jon Hessa ili Michaela De Luce. Nažalost, očigledno je Alterman mislio da se film sa Ferrellom snima sam od sebe, tako da ovde nema apsolutno nikakvog naročitog rediteljskog postupka, sve je svedeno na puku tehnički kompetentnu egzekuciju.

Kad je o glumcima reč, Woody Harrelson je jedini doneo nešto što liči na karakter. Nažalost njegov karakter je najbolje glumljen ali i najmanje zanimljiv. Will Ferrella to nažalost nije motivisalo da se iole odmakne od glupiranja tako da usled toga što Woody ipak glumi, njegov apsolutno glavni junak deluje još bleđe.

No, ipak je Woody tata komedije o basketu, setimo se WHITE MEN CAN'T JUMP.

Nažalost činjenica da je film smešten u Flint ne dobija neku veću pažnju, i gledaocima koji nisu upoznati sa backgroundom ovog mesta neće biti naročito znakovita.

Konačno, krajnja degradacija cele ideje ABA lige jste u tome što film tretira prelazak pojedinaca u NBA kao hepiend.

* 1/2 / * * * *

Sunday, June 1, 2008

MACHINE GIRL

Pogledao sam MACHINE GIRL Noboru Iguchija, courtesy of Ginger.

Trejler za ovaj film je u svoje vreme privukao veliku pažnju Sagitaša. Ja sam bio skeptičan prema krajnjem ishodu i sada kad sam ga pogledao mogu reći da su na novu sadržaja moje slutnje bile na mestu ali da je Iguchi barem snimio relativno konzistentan low budget flick (čini mi se pre svega za izvoz).

Iako je i sam MACHINE GIRL pakleno referentan, meni je on znatno superiorniji od PLANET TERRORa Roberta Rodrigueza. Naime, Iguchi je koncipirao svoj film kao vrlo jasnu priču sa konzistentnim rediteljskim konceptom, likovima koji su sasvim u funkciji priče i blagom dozom japanskog fušeraja koja se takođe dosledno sprovodi kroz ceo film.

Iguchi od prvog sekunda filma nameće svoj redieljski koncept sa naivnoim melodramom, hipertrofiranim nasiljem i relativno minimalističkim kadriranjem, i od njega ne odstupa do kraja. Gledajuči dubbovanu verziju i glumačku podelu u kojoj se GLUMCI RAZLIKUJU, a priča se kreće unutar japanskih pop klišea poznatih Zapadu, rekao bih da je MACHINE GIRL film pravljen za izvoz što lično mogu samo da pozdravim pošto sve manje imam strpljenja za iscrpljujuće lokalne proizvode u kojima se teško razlikuju glumci i razumeju običaji.

Iguchi dakle ide peterjacksonovskim stopama, s tim što je naravno njegov film srazmerno manje pretenciozan od Jacksona i ne čini mi se na osnovu ovog naslova da Iguchi pretenduje da se izmakne izvan ovog miljea i produkcionog okvira.

Kad je reč o samim goodsima, film deliveruje. Fetišizovane uniforme japanskih učenica i latentno lezbejstvo su obavezna figura sukeban žanra i ovde su na šprvom mestu. Junakinji je oblačenje u školsku uniformu ključni deo osvete. Akcija je urađena na malom budžetu, ali vrlo dovitljivo i energično što je takođe karakteristično za Japance. Gore je urađeno pre svega na jednom komičnom tragu. Nema neke naročite težine i uverljivosti u tom goreu tako da je povremeno i tehnički neubedljiv no sasvim funkcioniše u kontekstu. Poor CGI je povremeno vidljiv ali je sasvim konzistentan sa tonom filma.

Pošto sam malo očekivao, mogu reći da sam zadovoljan onim što sam dobio. Ne očekujte KILL BILL, ali MACHINE GIRL svakako jeste bliži real dealu od PLANET TERRORa.

* * * / * * * *