Tuesday, October 31, 2006

THE OSTERMAN'S WEEKEND

Podsetio se THE OSTERMAN'S WEEKENDa.

Svaki put kad sam ga ranije gledao, bilo je to konzumiranje Vansovog original VHSa. Ovog puta, bio je to Pro Vision DVD uličar i mogu reći da sam najzad potpuno uživao u filmu.

Ko zna kako bih uživao da je bio američki DVD.

Iako nismo dobili priliku da vidimo Peckinpahovu originalnu zamisao, već nešto što je Fox preoblikovao, upitujem Peckinpahovu sposobnost da u ovoj fazi svog života potpuno uračunljivo sklopi film.

Naime, u ovoj fazi je već bio jako bolestan, i deo postprodukcije je odradio iz bolničke osrtelje. U ovo vreme je već bio velikan i verujem da je konačno tada stekao dovoljno kredita da ispuni neke vizije.

Dakle, ja sam zaista zadovoljan i ovim što sam dobio u ovoj verziji.

Reč je o prvoj ekranizaciji Ludluma u istoriji, i uz BOURNE SUPEREMACY, koji zapravo nema veze sa istoimenim romanom, čini ono najbolje što je privoljeno na ekran a da je Ludlum-related.

Peckinpah uzima Ludlumovu u suštini jednostavnu postavku, prepušta je Alanu Sharpu (NIGHT MOVES, THE LAST RUN, ROB ROY) da je zakomplikuje a onda se rediteljski bavi ofilmotvorenjem u najesencijalnijem smislu te reči. Dakle, peckinpah uzima Sharpov tekst i radi ga tako da se fokusira na pitanje voajerizma, nadzora, seksa i nasilja.

U finišu, kada krenu scene u kući, bazenu i u šumi, Peckinpah isporučuje neke od svojih punokrvnih akcionih set-pieceova.

I taj bazen dovodi OSTERMANA u relaciju sa jednim drugim, meni jako dragim rediteljem. Ne mogu da se setim ko je to lucidno primetio, ali Renny Harlin je na neki način naslednih Peckinpaha, kao eksploatator, a njegov LONG KISS GOODNIGHT je produžetak estetike Peckinpahovih savremenih filmova.

MINDHUNTERS bi  se mogao dovesti u relaciju sa OSTERMAN'S WEEKENDom. Ne samo zbog haosa koji se zbiva u bazenu, već i zbog strukture !"deset malih crnaca", opšteg voajerizma, lutkarskog motiva (scena kada Hauer optuži Hurta da je marioneta)...

Ova dva filma su na neki čudan način blizanci.

I za sada se čini da je MINDHUNTERS zapravo poslednji film, barem sudeći po dva koja će snimiti posle njega.

Voleo bih da se ova analogija ne ispuni. Međutim, mučna sudbina MINDHUNTERSa slična je sudbini OSTERMANa, a pošto poslednja dva filma slabo liče na Harlina, možda mu je MINDHUNTERS poslednji autorski film?

* * * / * * * *

THE DEPARTED


Pogledao sam THE DEPARTED Martina Scorsesea ubrzo posle THE BLACK DAHLIA i mogu reći da su ta dva filma blizanci. Ponovo je reč o filimu koji nema puno dodirnih tačaka sa opusom autora koji ga je stvorio niti nosi njegova autorska obeležja po kojima je postao poznat.

Jedina razlika je u tome što je THE DEPARTED bolja adaptacija i bezmalo unapređuje izvorni materijal, odnosno THE DEPARTED je objektivno bolji i zanimljiviji film.

U suštini, THE DEPARTED je klasičan policijski triler koji bi  trebalo da zaprema 110 minuta, i u najboljem slučaju da ga režira Michael Mann.

U Scorseseovoj interpretaciji imamo jedan konvencionalan materijal, vešto urađen, ali bez njegovih obeležja. Što je još gore, kad je već tu Scorsese, film je bez razloga naduvan do trajanja od 152 minuta, i to trajanje je sasvim nepotrebno.

Naprosto, suočimo se sa tim, ovo je policijski film u kome imamo akciono finale u skladištu gde negativac dolazi da pokupi drogu. Suočimo se sa tim. To je nešto što je već Shane Black prevazišao pre čitavih 20 godina.

E sad, pandure igraju DiCaprio, damon i Wahlberg a negativca igra Jack Nicholson pa je sve dignuto na neku višu ravan, međutim, THE DEPARTED je u srcu B-film, i šteta je što ga Scorsese nije tako tretirao.

Što je još važnije, siguran sam da je Scorsese sposoban za tako nešto, videli smo to u CAPE FEAR gde je napravio zaista upečatljiv žanrovski film.

Kada kažem B-film, ne mislim ništa pežorativno. Naprotiv, smatram da je reč o žanrovskoj koncepciji sa jasnom repertoarskom funkcijom. Međutim, Scorsese ga nije tako režirao. Scorsese ga je postavio kao realiszičnu priču o konkretnim likovima koja izmiče žanru, a THE DEPARTED nažalost to nije.

THE DEPARTED nije novi CAPE FEAR. Reč je o rutinskom policijskom filmu koji je zbog kvaliteta autorske i glumačke ekipe naduvan do umetničkih razmera, a nažalost ne dostiže umetnički domet koji je ubeđen da ima, izuzev u pojedinačnim scenama koje su malobrojne i neravnomerno raspoređene u odnosu na ostatak filma.

* * 1/2 / * * * *

SLITHER/CALVAIRE/ALLIGATOR

Pogledao sam  Jamesa Gunna, courtesy of Kunac.

Iako su poređenja sa NIGHT OF THE CREEPS neumitna, ja bih izbegao tu obaveznu figuru pošto je CREEPS produkt jedne superiornije decenije i na emocionalnom planu stvarima prilazi na potpuno drugi način.

Pre svega, SLITHER je ostvarenje koje se izdvaja od PG-13 bledila savremenog holivudskog horora. Za razliku od Dekkerovog filma koji je nastao u jednoj punokrvnoj deceniji, SLITHER je neka vrsta podviga, naročito ako imamo u vidu da je film bio Universalov release.

S druge strane, CREEPS je vrlo emotivan film, dok je SLITHER ciničan, možda baš zato da bi svoju brutalnost relativizovao i učinio podnošljivom sa sadašnji senzibilitet.

No, kako god bilo, SLITHER nudi gooey redneck fun sa dosta gorea, dosta neprijatnih monstruma i dosta humora.

Ništa manje nego

* * * / * * * *

 Sa čitavih godinu dana zakašnjenja pogledah CALVAIREl i mogu reći da mi je znatno slabiji od SHEITANa.

Iako CALVAIRE ima jasniju i solidniju priču, u sebi sadrži manje dinamike, i manje perverzije od Chapironovog prvenca. Još kada film zaluta u neku potpuno nepotrebnu lynchovštinu tokom klavirskog interludija u krčmi, onda se SHEITAN nameće i kao stilski čisto ostvarenje u poređenju s ovim.

Jako je zanimljiv taj talas filmova koji konstituiše francusku unutrašnjost kao evropsko poprište teksaškog masakra, i CALVAIRE je važan kao belgijski dodatak tom talasu i jedan od preteča.

* * / * * * *

Podsetio sam se ponovo ALLIGATORa Lewis Teaguea, inače jednog od najdražih reditelja iz Cormanove ekipe.

Ovaj film je pravi primer dobrog B-filma. Scenario John Saylesa je vrlo vešto, vrlo inteligentno uvezao sudbine i osobine karaktera sa creature feature senzacijom, a režija Lewis Teague je maksimalno efikasno i vrlo racionalno (ne cronenbergovski, ali ipak vrlo pametno) ostvarila jednu potpuno sumanutu creature feature premisu.

Rezultat je film koji film nije ništa posebno, ali to postiže sa tolikom lakoćom da objašnjava zbog čega ljudi vole kvalitetan šund film.

* * * / * * * *

CLASS OF '84/HELLBENT/PRIVATE SCHOOL/PRETTY IN PINK/SLC PUNK!/TOKYO DRIFT/STORMBREAKER/THE COVENANT/SEE NO EVIL/LES KIDNAPEURS/NOVOCAINE/SEVERANCE/POLICE WOMEN

Večeras sam se malo podsetio CLASS OF '84 Mark L. Lestera i moram priznati da sam na neki čudan način uživao u filmu iako ga je vreme jako pregazilo i delovao mi je impresivnije kad sam ga gledao kao klinac.

Ono što je najzanimljivije od svega u ovom filmu je neverovatan tretman melodrame u generic exploitation okruženju. Dok je Quentin Tarantino u KILL BILL, naročito u VOL. 2 pokušao da uradi vrhunsku melodramu u exploitation univerzumu, ali ipak post festum,  Lester svoju melodramu u exploitation miljeu radi na licu mesta, u sred pravog, tada savremenog exploitation filma. Međutim, pošto je exploitation svet stilizovan, i plošan, i nedeovoljno prdubljen autentičnim exploitation mesom, onda naravno ni emocije koje generiše takva melodrama nisu prave.

Ipak, CLASS OF '84 uspeva da uhvati pre svega autorski zeitgeist i da nekako pruži još jedan uvid u te čudnovate, atraktivne a nedosledne stilizacije iz osamdesetih.

* * / * * * *

 Pogledao sam HELLBENT.

Film vredi videti kao informaciju. Najbliža definicija bi bila, kako bi CRUISING izgledao da ga je pisao Kevin Williamson, koji je BTW za gej tematiku i najmerodavniji pošto je jedan od najbučnijih među deklarisanim homosekusalcima. Pošto nas je Williamson izneverio, stiže slasher varijacija CRUISINGa iz indie miljea, nažalost bez naročitog kvaliteta na nivou zamisli i egzekucije.

Ovaj film će ostati kao fusnota.

*1/2 / * * * *

 Kao veliki ljubitelj Universalove repertoarske politike, odlučio sam da napravim double-bill njihovih teen-flickova iz osamdesetih.

Oba se na svoj način smatraju promašajima i marginalnim ostvarenjima umešanih ljudi a oba su imala znatno veći potencijal no što se inače ulaže u teen filmove.

Prvi je PRIVATE SCHOOL Noela Blacka sa Matthew Modineom i Phoebe cates (jednim od najslađih eighties slatkiša, zar ne?), kojin je inače napisao scenarista koji je radio i PRIVATE LESSONS Alan Myersona, priličan promašaj sa izvanrednim konceptom i Sylviom Kristel u glavnoj ulozi. PRIVATE SCHOOL takođe ima zanimljiv koncept i nešto veštiju režiju, Black je za razliku od TV hacka Myersona ipak radio zanimljiv noir PRETTY POISON, ali u scenarističkoj egzekuciji tog koncepta ne odmiče daleko.

Koncept o dve škole, dečačkoj i devojačkoj i njihovim tajnim noćnim susretima je iskorišćen za teen sex komeidju u kojoj se u svakoj prilici traži razlog da se devojke obnaže i da se stvori nekakva sexy gross situacija.

Međutim, izuzev objektivno zgodnih devojaka, humor uglavnom nije uspešan a odnosi među likovima (iako u suštini postoji razvijen zaplet) su potpuno ispušteni. To ne bi bio problem da glavnog momka ne igra matthew Modine koji nije komičar i kome je uvak potrebno da ima barem tri bazična glumačka polaza, po Stanislavskom. On je u ovom filmu potpuno izgubljen.

Phoebe Cates je s druge strane sama po sebi film, međutim i njen lik je pasiviziran tako da zapravo antipatični sidekickovi (koji su postavljeni tako da budu antipatični i da budu kontrapunkt "slatkim" glavnim junacima) nose film a to nije dobro.

Međutim, Phoebe je dovoljna da se bezbolno vidi 97 minuta ovog filma koji bi BTW bio znatno bolji da traje 80.

* * / * * * *

 Prilikom večerašnjeg podsećanja na PRETTY IN PINK Howarda Deutcha, shvatio sam da je reč o jednoj od najperverznijih konstatacija kapitalističke pozadine muško-ženskih odnosa u savremenom svetu.

Čak se, zbog mračne dijagnoze koju čitamo iz filma, ne bi mogao nazvati ni apologijom tih odnosa.

Situacija u kojoj siromašna junakinja gubi predrasude prema bogatašima, zaljubivši se u polu-katatoničnog i ultranezanimljivog bogatog vršnjaka; da bi to slomilo srce njenog najboljeg druga koji je ružan i siromašan, ali ima duha i voli je već godinama; pa onda bogataš njoj slomi srce pošto ga njegovo društvo odbacuje i on mora da je ostavi; ali je njen drug tolika ljudska beda i toliko je zaljubljen da je ipak opet prihvati; ali pošto se bogataš predomislio i shvatio da je ljubav ipak važnija, sam njen drug shvata da je ipak bolje da ona bude sa bogatašem i naredi joj da mu oprosti; a ona se pak spoji sa bogatašem tako što ga sustigne na parkingu kod njegovog BMWa; a drug biva nagrađen pozivom neke lepe devojke koja je naravno neka vrsta imaginarnog bića jer je do tada u filmu nismo zapazili i nije razvijen karakter utemeljen u realnosti; najpre svedoči o nametnotosti konzumerističke paradigme koja je toliko jaka da je ušla u hromozome ljudi, i da su oni spremni da se žrtvuju kako bi je njihova okolina ispunjavala. Junak zvani drug je dakle spreman da žrtvuje svoju ljubav kako bi bio siguran da će ona koju voli, dobiti ono što treba da dobije, a što on, tobože ne može da joj pruži.

Najperverzniji segment je svakako što i bogataši kako bi došli do ženki nominalno koriste tradicionalni sirotinjski metod ljubavi, i ljubav se onda koristi kao krinka jednog maltene feudalnog odnosa koji imamo u ovom filmu.

Nagrada za tu žrtvu koju je podneo Drug je devojka iz drugog seta reklama, okrenutih ružnima i siromašnima, samo što je naravno taj proizvod bofl i verovatno je nepostojan čim ga valjaju ružnima i siromašnima.

U svakom slučaju PRETTY IN PINK je zanimljiv primer patologije koga se valja podsetiti.


Pogledao sam SLC PUNK!

Pre nekoliko meseci Fipa je preporučio ovaj film James Merendina. U tom periodu negde sam ga nabavio na DVDu ali mi je iz nekog razloga stalno izmicao i tek sam ga sada pogledao.

Iako je reč filmu koji poštuje formu koju ja ne volim i u okvirima te forme nije naročito kreativan, a to je ich-forma, sa sve obraćanjem glavnog junaka kameri, voiceoverima, skokovima u vremenu, neopsivo dugim i prilično nevažnim digresijama, i iako unutar toga ne nudi ništa novo i sveže, u sebi sadrži neku energiju i zebnju koje zaista uspeva da zarobi i da obogati već istrošen oblik.

Tome doprinosi i izuzetna uloga Matthew Lillarda koja po ko zna koji put pokazuje talenat koji je potreban da bi se došlo do major filma, a što neki major glumci nikada ne dobiju priliku da pokažu. Kada vidiš kako glumi debil iz SCREAM ili SCOOBY DOO, pomisliš šta li sve ume Ashton Kutcher.

U svakom slučaju, SLC PUNK! je zabavan film, naročito može biti prijatan one koje zanimaju epoha & tema.

* * 1/2 / * * * *




 Pogledao sam sinoć u bioskopu TOKYO DRIFT, treći deo franšize FAST AND THE FURIOUS.

Režirao ga je Justin Lin, mladi američki reditelj azijskog porekla koji je posle dionamičnog debija otišao u Holivud i snimio da osrednja mejdžor filma, a koji bi u doglednoj budućnosti trebalo da režira rimejk OLD BOYa.

TOKYO DRIFT u sebi nema puno grešaka i verovatno je najbolji film u franšizi, ali, nažalot, ne nosi ni puno aduta i mogu reći da nije ni blizu sinefetišizma koji bi morao da vrca iz onoga što je TOKYO DRIFT trebalo da bude, a to je metamfetaminska klinačka verzija BLACK RAINa.

Upravo zbog nedostatka grešaka i ziheraškog pristuap, postajem sve sumnjičaviji prema Linu pošto ne vidim naročitu autorsku perspektivu u čoveku koji ovako impotentnmo realizuje sequel, dakle nešto što ima osiguran uspeh na blagajnama i što mu može biti dobar showcase.

Autori poput Camerona, Harlina ili Greengrassa su postali autori zahvaljujući sequelima i smatram da su ti filmovi uvek odlična odskočna daska ako se pametno iskoriste.

Lin je svoju odskočnu dasku iskoristio kako bi održao nivo jalove franšize ali sebe nije uspeo da nametne.

* * / * * * *

 Pogledao sam STORMBREAKER Geoffrey Saxa, i moram priznati da mi je bio vrlo zabavan, i vrlo pristojno realizovan ako uzmemo u obzir Saxov prethodni hit WHITE NOISE.

STORMBREAKER je mešavina Harry Pottera, James Bonda i Jacka Bauera, urađena na jedan na jedan vrlo trezven i relativno ozbiljan način, što mi se izuzetno dopalo budući da sam se plašio da bi ovakav film, pre ili kasnije mogao skrenuti u neku vrstu naivne slikovnice i persiflaže.

Za razliku od Rodriguezovog SPY KIDS koji je previše otišao u bajku da bi uopšte imao ikakve veze sa špijunažom (premda ja volim prvi deo), STORMBREAKER je naprosto približavanje špijunskog akcionog filma tween publici i na tom principu je dosledan. Ovaj film nudi praktično sve što i Bond, Bourne ili Bauer filmovi i serije, s tim što je to sve razblaženo i prilagođeno deci, a ima i pomalo ublažene ksenofobije i putokaza ko su negativci (Severna Koreja i ex-SSSR).

Geoffrey Sax vrlo dobro gaji bondistički fetišizam Britannie, a dinamičan scenario vuče stvari u pravcu Bauera budući da film nema bondovsku karakterizaciju, nema spuštanja lopte i uživanja u luksuzu i setting već se stalno juri against the clock.

STORMBREAKER nema energiju eighties i early nineties flickova poput IF LOOKS COULD KILL, niti ima prevratnički potencijal TRUE LIES. Međutim, reč je o odlično skrojenoj konfekciji koja bi sa nešto više mašte i emocija mogla biti istinski klasik, a ovako je vrlo dobro i upotrebljivo repertoarsko ostvarenje.

* * 1/2 / * * * *

 Pogledao sam THE COVENANT, courtesy of Ginger na pristojnom bioskopu, i mogu reći da je utisak sličan DEPARTEDu, s tim što se THE COVENANT oslanja na znatno slabiji koncept.

OK, ovde Harlin ima nekoliko svojih toucheva. Najbolja scena iz DRIVENa, ona sa prevrtanjem bolida na stazi, ovde ima čak tri varijacije, Takođe, sve je koliko god je moguće glatko i dinamično.

Problem je u scenariju J.S. Cardonea koji ni ne pokušava da ispriča već poznat i eksploatisan kocept na nov i živahan način, već je umorno postavljen, baziran na svim mogućim i iscrpljujućim klišeima.

U filmu koji pretenduje da bude omladinski akcioni fentazi, ima previše dijaloga, previše kamernih scena, a Renny ne poseže za Tony Scottovim metodama oživljavanja mirne scene već ih realizuje ozbiljno i tu film pada.

Akcioni finiš u ambaru je naišao na teško pljuvanje kod američke kritike, iako smatram da ta scena uopšte nije toliko loša. To jest, loša je ako se uporedi sa ludilom iz VOLCANO HIGH, i to više kvantitativno nego kvalitativno.

U kontekstu Harlinovog opusa, THE COVENANT je naravno minorno otvarenje, pre svega zato što je koncept potpuno inferioran a on se nije dovoljno potrudio da ga prevaziđe.

U svakom slučaju, Harlin je u THE COVENANT vrlo vešto realizovao čist direct-to-video materijal, film deluje skuplje od 20 miliona dolara koliko kažu da je koštao i radujem se da ga overim na Cinemaniji.

* * / * * * *

 Pogledao sam SEE NO EVIL porno veterana Gregory Darka. Njegov porno background se ogleda u tome što SEE NO EVIL zaista isporučuje sve što treba da isporuči jedan bezumni slasher iz WWE produkcije.

Što je najzanimljivije, a u kontekstu WWE, rvač Kane ne igra pozitivca već debilnog slashera, i u tome je prilično dobar. Prava je šteta što mi se čini da SEE NO EVIL neće generisati franšizu jer kane ima dara za ovu vrstu uloga.

Reč je o tupavom i nasilnom slasheru sa nezaustavljivom energijom i lakoćom žanrovskog izraza. Slično COVENANTu, u sebi nosi ograničenje prevaziđenosti koncepta, koji je na tragu FRIDAY THE 13th ali kada to apstrahuješ, ostaje izuzetno energičan i nasilan film koji zaista isporučuje sve ono što očekujemo od ovakvog bezumnog slashera. Dakle ima sjajnog nasilja, ima dosta krvi, i Gregory se ne stidi da maksimalno iskoristi eksploataorske namere producenata.

Štaviše, Dark dosta vešto koristi prevaziđeni koncept haunted mansiona, u ovom slučaju zapuštenog hotela i izvlači maksimum iz krajnje konvencionalne scenografije.

Dark nije veliki reditelj, međutim ima dovoljno žara da kreira dopadljivu atmosferu i žanrovski čisto proizvede naručeno gradivo. Neki od trikova koje koristi su jeftini, međutim kada se postave u pravi kontekst zaista rade posao.

Možda je najzanimljivije to da je SEE NO EVIL skroman upravo u erotskom aspektu i da je tu mogao biti ostvareniji a to se i najviše očekivala od Gregory Darka.

SEE NO EVIL je ready made repertoarski program koji će zauzeti trajno mesto i funkciju u kućnim kolekcijama ljubitelja slashera, za večeri kada su potrebni manje zahtevni sadržaji.

* * 1/2 / * * * *

 Sinoć sam pogledao LES KIDNAPEURS. film je pisao i režirao Graham Guit a na scenariju je sarađivao producent Eric Neve. Neve je jedan od meninajdražih francuskih producenata. On u svojoj filmografiji ima naslove poput DOBERMANNa, SCENES DE CRIMES, AGENTS SECRETS i SHEITAN, koji su sve moji favoriti.

LES KIDNAPEURS je minoran ali vešto urađen i dinamičan freaky neo noir, post-tarantinovskog opredeljenja, u kome nema velikih dostignuća, ali postoji sasvim dovoljno energije i veštine da se ispuni repertoarska funkcija.

Naravno, od francuskog filma svi očekuju i neku kao produbljenost ili inovaciju u žanru, i ovaj film to ne nudi. Međutim, nudi jednu preciznu egzekuciju koja je upravo karakteristična za američki film, tako da se i LES KIDNAPEURS može uvrstiti u talas "francuskog holivuda" o kome sam već pisao na filmskom forumu, s tim što naravno, ovde imamo oslanjanje na idiome indie filma, pa samim tim, ovaj film odstupa od kanona koji sam tamo naveo.

LES KIDNAPEURS nije film koji treba tražiti, ali ako kupite MetroFilmov DVD filma LE CONVOYEUR koji je odličan, dobijate kao double bill.

* * 1/2 / * * * *

 U to ime prvi je, sa zakašnjenjem overen NOVOCAINE Davida Atkinsa, scenariste ARIZONA DREAMa. Od alumnija iz ARIZONE, u ovom filmu radi još i VILKO FILAČ, jedan od najvećih DPjeva sa prostora bivše Jugoslavije.

NOVOCAINE je simpatičan crnohumorni neo noir, koji se ne izdvaja naročito, i verovatno ne dobacuje do Atkinsove artističke namere, ali ima dosta smisla kao mali repertoarski film.

* * 1/2 / * * * *

 Pogledao sam SEVERANCE courtesy of Ginger & Kunac i mogu reći da ponajpre ne treba verovati hajpu. SEVERANCE je možda tek za koji stepen iznad lige Smithovog nepotrebnog CREEPA.

Iznad CREEPa se uzdiže zahvaljujući nešto zanimljivijem konceptu mada je i to diskutabilno.

Još iz kritičarskih dana mi je ostala profesionalna deformacija da filmove poredim u tekstu, kako bi ih približio onima koji nisu gledali, kako bi znali kom pravcu i opredeljenju film pripada. Međutim, SEVERANCE je toliko derivativan da tu nabrajanje naslova u stvari ima više smisla od neke druge eksplikacije.

SEVERANCE se jasno nadovezuje na DOG SOLDIERS, CABIN FEVER, HOSTEL i ceo asortiman backwoods horora. Međutim, problem je u tome što SEVERANCE ne dobacuje ni do jednog od ovih naslova zato što su mu metafore nametljive, horor invencija minorna (čak je diskutabilno da li je ovaj film baš horor), a forma krajnje neuravnotežena, i nezanimljiva drama preteže nad sočnim hororom i saspensom.

U svakom slučaju, SEVERANCE treba evidentirati kao "važan horor 2006" jer je dobio hype jedog od ključnih žanrovskih filmova sezone. Ipak, on taj hype apsolutno ne zaslužuje. Mada, ja to mislim i za THE DESCENT.

* * / * * * *

 Pogledao sam POLICE WOMEN Lee Sharpa, courtesy of Kunac.

Reč je o vrlo neobično exploitation filmu koji u sebi sadrži segmente privatnog odnosa prema materijalu, naročito u slučaju glavne glumice Sondre Currie, čija je gluma spoj udrvenjenosti proistekloj iz nedostaka talenta i konstantnom smešku koji se povremeno rasteže u kez kada dešavanje postane previše glupo.

Sem toga, film je izuzetno dinamičan i vrlo zabavan, što namerno, što nenamerno.

Žene se skidaju u svakoj eventualnoj prilici, što uz lošu glumu filmu daje poseban porno šmek.

Ipak, nekoliko zaista jako dobrih razmena u scenariju, a i činjenica da je Wes Bishop, inače pisao i odlični Starrettov RACE WITH THE DEVIL, dokazuju da uspešne deonice ovog filma nisu baš totalno nenamerne, iako uglavnom jesu.

U svakom slučaju, POLICE WOMEN je bizarni mali primer koji pokazuje koliko je američki film bio zdravija kada je eksploatacija bila bazirana na prljavom.

* * 1/2 / * * * *



Saturday, October 21, 2006

TIDELAND

Pogledao sam konačno, sa bezmalo godinu dana zakašnjenja Gilliamov TIDELAND i mogu reći da mi se čini da je to važan i kvalitetan film.

Naravno, takođe mogu reći da to nije film po mome ukusu i da se nisam baš nešto mnogo radovao dok sam ga gledao, međutim, reč je o respektabilnom ostvarenju koje zaista iskazuje veliku Gilliamovu rediteljsku hrabrost.

Ako bih ovaj prilično jedinstven film smeštao u neki kontekst, onda bih ga s jedne strane smestio uz Zemeckisov CAST AWAY, kao film u kome veliki autor istražuje svoje snalaženje u ultraminimalističkom konceptu, dok bih ga s druge strane poetički smestio uz rame sa Asiinim HEART IS DECEITFUL ABOOVE ALL THINGS pošto je reč o jednoj prilično radikalnoj ekranizaciji radikalne američke proze.

Gilliam je izvukao maksimum iz ove devojčice i na nivou inscenacije i montaže je konstruisao jedan zaista koherentan svet, koji nije niti prijatan, niti zabavan, a mnogima verovatno ni zanimljiv, međutim taj svet je zaista jako vešto i ubedljivo prikazan, i na čisto vizuelnom nivou, za razliku od BROTHERS GRIMM gde se oseća da Gilliam potpada pod konvencionalna rediteljska rešenje pošto se ne snalazi na tako glomaznom projektu, ovde on tačno zna šta treba da snimi i gde reže i kuda junaci idu.

I onda takvo vladanje stvarima zaista imponuje.

* * * * / * * * *