Tuesday, July 25, 2006

OPEN WATER

Verovatno sam totalni late bloomer ali tek sad sam pogledao OPEN WATER (courtesy of Plissken).

Film počinje kao totalni kinoamaterizam, sa glumačkim elipsama iz rutinskog narativnog filma, i kadriranjem i fakturom slike iz nekog Hanekeovog pokušaja da pravi low budget film. To me je u najmnaju ruku obeshrabrilo, naročito pošto nisam neki fan BLAIR WITCH PROJECTa pošto smatram da je dobar ultra low budget film samo onaj koji uspe da prevaziđe to ograničenje. Ne da ga zaobiđe kao što je učinio BLAIR WITCH nego baš da ga prevaziđe.

Ono što me je na bazičnom nivou filmskog izraza prvo prijatno iznenadilo bila je rediteljeva veština da prosto manipuliše filmskim vremenom u cilju izduživanja filma do forme celovečernjeg filma. Očigledno na ovako malom budžetu nije mogao da pravi intenzivniji film sa kraćom ekspozicijom, iako je priča to diktirala, već je celu stvar veštački produžavao tako što je iznašao relativno atraktivne duge kadrove i rezao ih tačno u momentu kada postaju dosadni. Ovaj film je zaista uspeo da razvuče svoje trajanje vešto dovodeći gledaoca do same ivice dosade ali ne prelazeći je. To je prvi trijumf.

Sledeće što koristi je psihološki momenat a to je beznadežnost situacije kada se čovek nađe na otvorenom moru, nošen strujom, bez puno izgleda da prizove pomoć. Taj psihološki momenat zatim eksploatiše do određene minutaže.

Konačno, u priču na otvorenom moru uključuje meduze i ajkule koje izazivaju toliko snažan psihološki efekat da se strah i gađenje prevode u fizičko, i tu negde OPEN WATER zaokružuje svoj spoj filma, duha i tela.

I da, film opstaje na ta tri stuba i tako funkcioniše.

Da li je dobar?

Posle Zemeckisovog CAST AWAYa kog sam nedavno reprizirao i koji mi je stvarno sve bolji sa svakim gledanjem, u kome je sličan vid straha ekranizovan da zaista maestralan način, i što je još važnije na način koji u sebi sadrži apsolutno najveći mogući stepen veštine, OPEN WATER zaista deluje potpuno kalkulantski, ma koliko to pradoksalno zvučalo.

Naime, Zemeckisov CAST AWAY je beskrajno drzak mejdžor film, pravi povratak autentičnom filmmakingu i eksperimnentisanju unutar mainstreama, dok OPEN WATER pomalo liči na niskobudžetnu koketeriju sa radikalnošću koja je zapravo duboko utemeljena u avangardnom načinu mišljenja.

CAST AWAY je film od 100 miliona dolara o čoveku koji je sam na pustom ostrvu, i film nema hepiend jer se ispostavlja da čovek koji je jednom izopšten iz društva jedino može da fizičku odvojenost zameni usamljenošću a  profesionalno bavljenje svojim poslom filantropskim obavljanjem tog posla, i tu se depresivni krug savremene tragedije (koju odlikuje činjenica da junak ostaje u životu, životu gorem od smrti, za razliku od antičke tragedije) u CAST AWAYu završava.

OPEN WATER se oslanja na apsurdnu tragediju beckettovskog tipa, s tim što on Beckettovog GODOTa zapravo pokušava da smesti u racionalne okolnosti i samim tim je obesmišljava.

Dok je CAST AWAY mejnstrim blokbaster koji u sebi krije ekspresionističku tragediju, OPEN WATER je supermarketska verzija Becketta, remiksovana u pametan paket i ojačana pijetetom koji sa sobom nose niskobudžetni filmovi.đ

I zato paradoksalno, koliko je CAST AWAY škola holivudske režije vrhunskog stila, koja je nedostižna ne samo zato što Zemeckis ima budžete, jer ih imaju i drugi pa ne režiraju tako, već zato što je Zemeckis genije, pa je to u stvari više artefakt nego škola, OPEN WATER je dosetka koja čak i može biti upotrebljiva za neku indie konceptualizaciju i nadahnuće.

I tek na tom nivou, OPEN WATER postaje koristan.

CAST AWAYu možeš samo da se diviš, a OPEN WATER može i da inspiriše.

I to je nešto.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment